dosasce2.jpgDošašće ili advent znači "dolazak". Mi čekamo na dolazak Isusa Krista u naš svijet. Crkva o tome dolasku

 

dosasce2.jpgDošašće ili advent znači "dolazak". Mi čekamo na dolazak Isusa Krista u naš svijet. Crkva o tome dolasku govori na trojak način: o Isusovu dolasku njegovim rođenjem prije 2000 godina, o Kristovu dolasku u našu nutrinu danas, i o njegovu dolasku u slavi na kraju vremena. Ali da li nas Kristov dolazak uopće dira? Ne bi li radije trebao doći prijatelj ili prijateljica? Ne bi li trebala doći neka druga vlast, neko drugo društvo? Što će Kristov dolazak prouzročiti u našemu životu, u našemu svijetu?

U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev – onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.

U došašću slavimo dolazak Isusa Krista k nama, njegov dolazak u naše srce. A to s jedne strane znači da Isus dolazi k nama, da kuca na vrata našega srca. Mi naravno znamo da je Isus već došao. On je prije 2000 godina došao kao čovjek na zemlju da bude s nama. I već je dugo tu, s nama. U našoj je sredini kad slavimo bogoslužje. Ali mi ga doživljavamo kao dolazećega, jer mi sami nismo kod sebe. Karl Valentin je to zgodno rekao: "Večeras imam posjet. Nadam se da ću biti kod kuće." Mi često nismo kod sebe doma. Negdje smo drugdje sa svojim mislima i osjećajima, šećemo sa svojim mislima. Jer nismo kod sebe, doživljavamo i Krista, koji je već odavno kod nas kao onoga koji dolazi. Pitanje je hoće li taj Isus stvarno doći k nama, hoće li uspjeti sa svojim kucanjem ili ćemo prečuti njegov dolazak.

Iz latinske riječi "advenire" izvodimo riječ dolazak, advent, ali i riječ "pustolovina, avantura". Uvijek čekamo na nešto izvanredno i ne primjećujemo kako Bog svakodnevno dolazi k nama u ljudima koji nas za nešto mole, u ljudima koji nas obdaruju smiješkom. Svaki susret s nekim čovjekom pustolovina je, Božji dolazak k nama koji postaje poseban događaj, ako smo za njega otvoreni.

Bog dolazi u svakome trenutku. Tako govore mistici. Pitanje je primjećuješ li Njegov dolazak. On dolazi k tebi u tihim poticajima tvoga srca. Kuca na tvoja vrata. Želi svratiti k tebi. Ali ti si možda previše zaokupljen sobom i ne čuješ Njegovo kucanje. Ako si kod sebe, doma, u dodiru sa samim sobom, moći ćeš čuti Njegovo kucanje i pustiti ga unutra. Kad on uđe u tvoje srce, ti si spašen, ti si sada oslobođen svoje otuđenosti, svoje raskidanosti, ti tada na jedan nov način dolaziš k sebi, tada znaš tko si. Vrijeme došašća želi te pozvati da dođeš k sebi da bi i Krist mogao doći tebi, u svakom trenutku, ali i na kraju vremena kad tvoje vrijeme bude pri kraju i Krist dođe k tebi u svojoj slavi, da zauvijek budeš s njim i sa sobom, da prispiješ na cilj svoje čežnje.

No, ne zaboravimo da je došašće i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.