KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (KKC)

Ženidbena privola

1625 Ženidbeni savez sklapaju kršteni muškarac i žena, slobodni za sklapanje ženidbe, slobodno izražavaju i svoju privolu. ‘Biti slobodan’ znači: – ne biti podložan prisili; – biti bez zapreka na temelju naravnog ili crkvenog zakona.
1626 Crkva smatra uzajamnu privolu među mladencima nužnim čimbenikom ‘koji čini ženidbu’.[131] Nema li privole, nema ni ženidbe.
1627 Privola je ‘čin volje kojim se supružnici uzajamno darivaju i primaju’:[132] ‘Uzimam te za svoju ženu’ – ‘Uzimam te za svoga muža’.[133] Ta privola koja uzajamno vezuje supružnike, nalazi svoje ispunjenje u činu kojim njih dvoje postaju ‘jedno tijelo’.[134]
1628 Privola treba biti čin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasilja ili teške izvanjske prisile.[135] Nikoja ljudska vlast ne može tu privolu nadomjestiti. [136] Nedostaje li ta sloboda, ženidba je nevaljana.
1629 Zbog toga (ili iz drugih razloga koji ženidbu čine ništavnom ili kao da je nije bilo), [137] nakon to nadležni crkveni sud istraži slučaj, Crkva može proglasiti ‘ništavnost ženidbe’, to znači izjaviti da ženidbe nije ni bilo. U tom slučaju dotični muškarac i žena slobodni su sklapati druge ženidbene veze, s time da poštuju naravne obaveze koje bi proistekle iz prethodnog sjedinjenja.[138]
1630 Svećenik (ili đakon) koji prisustvuje vjenčanju prima od mladenaca privolu u ime Crkve i u ime Crkve daje blagoslov. Nazočnost crkvenog službenika (kao i svjedoka) vidljivo ističe da je ženidba crkvena stvarnost.
1631 To je razlog zbog kojega Crkva za svoje vjernike redovito traži crkveni oblik vjenčanja.[139] Više je razloga tome u prilog: – Sakramentalno sklapanje ženidbe je liturgijski čin. Prikladno je, dakle, slaviti je u javnom crkvenom bogoslužju. – Ženidba uvodi u određeni crkveni stalež, u Crkvi uspostavlja među supružnicima kao i prema djeci stanovita prava i dužnosti. – Budući da je ženidba u Crkvi određeni stalež, potrebno je imati o njoj sigurnost (otud obveza nazočnosti svjedoka). – Javnost privole štiti jednom dano ‘da’ i pomaže da mu supružnici ostanu vjerni.
1632 Da supružničko ‘da’ bude čin odgovoran i slobodan, i da ženidbeni savez ima čvrste i trajne čovječne i kršćanske temelje, priprava za brak od osnovne je važnosti. Povlašteni su put toj pripravi primjer i nauk roditelja i obitelji.
Uloga pastira i kršćanske zajednice kao ‘Božje obitelji’ nužna je za prenošenje ljudskih i kršćanskih vrijednosti braka i obitelji,[140] to više što u naše doba mnogi mladi imaju iskustvo o razorenim ognjištima koja više ne jamče dovoljno tu pripravu:

Mlade treba, osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme poučiti o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaći i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, mogli u pravo doba prije i od časnog zaručništva u brak.[141]

MJEŠOVITE ŽENIDBE I RAZLIČITOST VJERE
1633 U mnogim je zemljama dosta često sklapanje mješovitih ženidbi (između katolika i krštenog nekatolika). Takva ženidba traži osobitu pozornost i supružnika i dušobrižnika. Slučaj pak ženidbe s različitim u vjeri(između katolika i nekrštenog) iziskuje još veću opreznost.
1634 Različita vjeroispovijest supružnika ne predstavlja nesavladivu zapreku za ženidbu, ukoliko im uspije povezati što je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost Kristu. Ali ipak ne treba omalovažiti teškoće mješovitih ženidbi. One proizlaze iz činjenice da podjela među kršćanima jos nije prevladana. Supruzi se izlažu opasnosti da drama kršćanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Različitost vjere može te teškoće samo povećati. Vjerska razmimoilaženja, drugačije poimanje ženidbe i drugačije religijsko mišljenje i osjećaj mogu biti izvorom bračnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se može javiti i napast: vjerska ravnodušnost.
1635 Prema važećem pravu latinske Crkve, za dopuštenost mješovite ženidbe traži se izričito dopuštenje crkvene vlasti.[142] U slučaju različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke.[143] To dopuštenje i taj oprost pretpostavljaju da obje strane poznaju i ne isključuju bitne svrhe i svojstva ženidbe kao i obveze koje preuzima katolička stranka glede krštenja i odgoja djece u Katoličkoj Crkvi.[144]
1636 U mnogim krajevima, zahvaljujući ekumenskom dijalogu, zainteresirane kršćanske zajednice mogle su organizirati zajedničku pastvu za mješovite ženidbe. Zadaća joj je pomagati dotičnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje živjeti u svjetlu vjere. Treba im također pomagati svladavati napetosti između obveza što ih supružnici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba također poticati razvoj onoga što im je u vjeri zajedničko i poštovanje onoga u čemu se razlikuju.
1637 U brakovima s različitošću vjere katolički supružnik ima naročit zadatak. Doista “muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom” (1 Kor 7,14). Velika je radost za kršćanskog supružnika i za Crkvu ako to “posvećivanje” dovede do slobodnog obraćenja drugog supružnika na kršćansku vjeru.[145] Iskrena bračna ljubav, ponizno i strpljivo življenje obiteljskih kreposti i ustrajna molitva mogu supružnika koji nije vjernik pripremiti za primanje milosti obraćenja.

[131] Zakonik kanonskoga prava, kan 1057, 1. [132] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 48; usp. Zakonik kanonskoga prava, kan 1057, 2. [133] Rimski obrednik, Vjenčanje, 45. [134] Usp. Post 2,24; Mk 10,8; Ef 5,31. [135] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan 1103. [136] Usp. isto 1057, 1. [137] Usp. Zakonik kanonskoga prava, 1095-1107. [138] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 1071. [139] Usp. Tridentski sabor, DS 1813-1816; Zakonik kanonskoga prava, kan. 1108. [140] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 1063. [141] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 49. [142] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 1124. [143] Usp. isto, kan. 1086. [144] Usp. isto, kan. 1125. [145] Usp. 1 Kor 7,16.