KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (KKC)

Slavljenje ženidbe (vjenčanje)

1621 U latinskom obredu, slavlje sakramenta ženidbe između dvoje katoličkih vjernika redovito biva pod misom iz razloga što su svi sakramenti povezani s Kristovim vazmenim otajstvom. [126] U Euharistiji se vrši spomen-čin Novoga saveza, kojim se Krist zauvijek sjedinio s Crkvom, svojom ljubljenom zaručnicom, za koju je samoga sebe predao. [127] Prikladno je, dakle, da mladenci zapečate pristanak uzajamnog darivanja prikazuju i vlastite živote, sjedinjuju i to prikazanje s prinosom Kristovim za Crkvu, prisutnim u euharistijskoj crtvi, i primaju i pričest kako bi, imaju i udjela u istome Tijelu i istoj Krvi Kristovoj, oni ‘tvorili samo jedno tijelo’ u Kristu. [128]
1622 ‘Kao sakramentalni čin posvećenja, liturgijsko ženidbeno slavlje (…) mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.’ [129] Stoga priliči da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupaju i sakramentu pokore.
1623 U latinskoj Crkvi obično se drži da sami mladenci, kao služitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament ženidbe izrazuju i pred Crkvom svoj pristanak. U istočnim liturgijama služitelj sakramenta (nazvanog ‘vjenčanje’) jest prezbiter ili biskup koji, nakon što je primio uzajamni pristanak mladenaca, redom ovjenča mladenca i mladenku u znak ženidbenog saveza.
1624 Različite liturgije obiluju blagoslovnim molitvama i epiklezama koje od Boga zazivaju milost i blagoslov na novi par, napose na mladenku. U sakramentalnoj epiklezi mladenci primaju Duha Svetoga kao zajedništvo ljubavi Krista i Crkve.[130] On je pečat njihova saveza, uvijek nuđeno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj će se njihova vjernost obnavljati.

[126] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concilium, 61. [127] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 6. [128] Usp. 1 Kor 10,17. [129] IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 67. [130] Usp. Ef 5,32.