KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (KKC)

Ženidba u Božjem nacrtu

1602 Sveto pismo započinje stvaranjem muškarca i žene na sliku i priliku Božju[91] a završava prikazom “svadbe Jaganjčeve” (Otk 19,7.9). S kraja na kraj Pismo govori o ženidbi i o njezinu “otajstvu”, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o različitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama što proizađoše iz grijeha i o njezinoj obnovi “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve.[92]
ŽENIDBA U REDU STVARANJA
1603 “Intimna zajednica bračnog života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se ženidbenim ugovorom (…) Sam je Bog začetnik ženidbe”.[93] Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. Ženidba nije ustanova isključivo ljudska, unatoč brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak različnosti ne smijemo zaboraviti ono što je u braku opće i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo,[94] ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti bračnog sjedinjenja, jer je “spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici”.[95]
1604 Bog koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga[96] koji je Ljubav.[97] Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. To je nešto dobro, vrlo dobro u očima Stvoriteljevim.[98] I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja: “I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite” (Post 1,28).
1605 Sveto pismo potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo: “Nije dobro da čovjek bude sam.” Žena, “meso od mesa njegova”, njemu sučelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao “pomoć”, predstavljajući tako Boga od kojega nam dolazi pomoć.[99] “Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24).[100] Da to znači neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bića, sam Gospodin pokazuje podsjećajući kakav je bio “u početku” Stvoriteljev naum: “Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo” (Mt 19,6).
ŽENIDBA POD VLAŠĆU GRIJEHA
1606 Svaki čovjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeća i u odnosima između muškog i ženskog. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrožavano neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, što sve može voditi do mržnje i raskida. Taj se nered može očitovati oštrije ili manje oštro i može biti bolje ili slabije obuzdavan, već prema kulturama, razdobljima, pojedinim osobama – ali čini se da je upravo sveopćeg karaktera.
1607 Vjera nas uči da taj nered, koji s boli konstatiramo, ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh ima za prvu posljedicu raskid izvornoga zajedništva muškarca i žene. Njihovi su odnosi izopačeni uzajamnim optužbama;[101] njihova uzajamna privlačnost, dar samog Stvoritelja,[102] izokreće se u odnose gospodarenja i požude;[103] divan poziv muškarca i žene da budu plodni, da se množe i da sebi podlože zemlju[104] opterećen je porođajnim bolovima i umorom od rada.[105]
1608 Ipak, premda teško poremećen, red stvaranja ostaje. Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikad nije uskratio.[106] Bez te pomoći muškarac i žena ne mogu ostvariti svoje životno jedinstvo za koje ih je Bog “u početku” stvorio.
ŽENIDBA U ŠKOLI ZAKONA
1609 U svom milosrđu Bog nije zapustio čovjeka grešnika. Patnje koje proizlaze iz grijeha, “muke rađanja” (Post 3,16) i rad “u znoju lica svoga” (Post 3,19), predstavljaju također lijek koji ublažuje štete grijeha. Nakon pada, ženidba pomaže da čovjek nadvlada povlačenje u sebe, sebičnost, traženje vlastitog užitka, te potiče otvaranje drugomu, uzajamno pomaganje i sebedarje.
1610 Moralna svijest glede jedinstva i nerazrješivosti ženidbe razvila se u školi staroga Zakona. Mnogoženstvo patrijarh� i kraljeva nije još izričito odbačeno. Ipak Mojsijev zakon smjera štititi ženu protiv proizvoljnog muževa gospodarenja, premda, kako reče Gospodin, i taj Zakon nosi tragove “tvrdoće srca” čovječjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpuštanje žene.[107]
1611 Gledajući Savez Božji s Izraelom u slici isključive i vjerne bračne ljubavi,[108] proroci su pripremali svijest izabranoga Naroda za dublje shvaćanje jedinstva i nerazrješivosti ženidbe.[109] Knjiga Rutina i Tobijina pružaju dirljivo svjedočanstvo o visokom poimanju ženidbe, o supružničkoj vjernosti i nježnosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao čistog odraza Božje ljubavi, “jake kao smrt”, koju “mnoge vode ne mogu ugasiti” (Pj 8,6-7).
ŽENIDBA U GOSPODINU
1612 Svadbeni savez između Boga i njegova naroda Izraela pripremao je novi i vječni Savez, u kome se je Sin Božji, utjelovivši se i žrtvujući svoj život, na neki način sjedinio sa cijelim po njemu spasenim čovječanstvom,[110] pripremivši tako “svadbu Jaganjčevu” (Otk 19,7.9).
1613 Na početku svoga javnog djelovanja Isus je – na zahtjev svoje majke – učinio svoje prvo čudo za vrijeme jedne svadbe.[111] Crkva pridaje veliku važnost Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je ženidba nešto dobro i navještaj da će odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazočnosti.
1614 U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naučavao izvorni smisao sjedinjenja muškarca i žene, kako je to Stvoritelj htio u početku: dopuštenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita zena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoće srca;[112] ženidbeni vez muškarca i žene je nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio. “Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt19,6).
1615 To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost ženidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev.[113] Ipak Isus nije supružnicima nametnuo nesnosno i preteško breme,[114] teže od Mojsijeva zakona. Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijedeći Krista u samoodricanju, noseći svoj križ,[115] ženidbeni drugovi mogu “shvatiti”[116] izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svega kršćanskoga života.
1616 To je ono što apostol Pavao želi priopćiti kad kaže: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti” (Ef 5,25-26), odmah dodajući: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,31-32).
1617 Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod, već; je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to svadbena kupelj[117] koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza, brak među krštenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.[118]
DJEVIČANSTVO RADI KRALJEVSTVA
1618 Krist je središte svega kršćanskog života. Veza s njime prva je, ispred svih drugih, obiteljskih ili društvenih veza.[119] Od samih početaka Crkve bilo je muškaraca i žena koji su se odricali velikoga bračnog dobra da bi slijedili ‘Jaganjca kamo god pođe’ (Otk 14,4), da bi se bavili onim to je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi,[120] idući ususret Zaručniku koji dolazi.[121] Sam je Krist neke pozvao da ga slijede u takvu življenju kojemu je on uzor:

Doista ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati (Mt 19,12).

1619 Djevičanstvo radi Kraljevstva nebeskoga rast je krsne milosti, moćan znak uzvišene prednosti veze s Kristom, žarkog iščekivanja njegova povratka, znak koji također podsjeća kako je ženidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi.[122]
1620 Oboje, sakrament ženidbe i djevičanstvo radi Kraljevstva Božjega, potječu od samoga Gospodina. On im daje smisao i udjeljuje milost potrebnu da se mogu živjeti u skladu s njegovom voljom.[123] Poštovanje prema djevičanstvu radi Kraljevstva[124] i kršćansko poimanje braka nerazdvojivi su i uzajamno se potkrepljuju:

Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva; tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu (…) Doista, ono što izgleda lijepim samo u usporedbi s nečim to je ružno, ne može biti uistinu lijepo; ono pak što je bolje od nečega to se dobrim smatra, zaista je ljepše u potpunom smislu.[125]

[91] Usp. Post. 1,26-27. [92] Usp. Ef 5,31-32. [93] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 48. [94] Usp. isto, 47. [95] Isto. [96] Usp. Post 1,27. [97] Usp. 1 Iv 4,8.16. [98] Usp. Post 1,31. [99] Usp. Ps 121,2. [100] Usp. Post 2,12-25. [101] Usp. Post 3,12. [102] Usp. Post 2,22. [103] Usp. Post 3,16b. [104] Usp. Post 1,28.[105] Usp. Post 3,16-19. [106] Usp. Post 3,21. [107] Usp. Mt 19,8; Pnz 24,1. [108] Usp. Hoš 1; 2; 3 Usp. Iz 54; 62 Usp. Jr 2; 3 Usp. Jr 31 Usp. Ez 16; 23. [109] Usp. Mal 2,13-17, [110] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 22. [111] Usp. Iv 2,1-11. [112] Usp. Mt 19,8. [113] Usp. Mt 19,10. [114] Usp. Mt 11,29-30. [115] Usp. Mk 8,34. [116] Usp. Mt 19,11. [117] Usp. Ef 5,26-27. [118] Usp. Tridentski sabor, DS 1800; Zakonik kanonskoga prava, kan. 1055, 2. [119] Usp. Lk 14,26; Mk 10, 28-31. [120] Usp. 1 Kor 7,32. [121] Usp. Mt 25,6. [122] Usp. Mk 12,25; 1 Kor 7,31. [123] Usp. Mt 19,3-12. [124] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 42; ISTI, Perfectae caritatis, 12; ISTI Optatam totius, 10. [125] SV. IVAN ZLATOUSTI, De virginitate, 10,1: PG 48, 540A; usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 16.