Zakonik kanonskoga prava (CIC)

Ženidbeni postupci

Poglavlje I.
Parnice za proglašenje ništavosti ženidbe
Članak 1.
Mjerodavno sudište

Kan. 1671 – Ženidbene parnice krštenih, po vlastitom pravu pripadaju crkvenom sucu.

Kan. 1672 – Parnice o samo svjetovnim učincima ženidbe pripadaju svjetovnoj vlasti, osim ako krajevno pravo određuje da u tim sporovima, ako se vode uzgredno i sporedno, može suditi i riješiti ih crkveni sud.

Kan. 1673 – U parnicama o ništavosti ženidbe, koje nisu pridržane Apostolskoj Stolici, mjerodavni su:

1. sud mjesta u kojemu je sklopljena ženidba;

2. sud mjesta u kojemu tužena stranka ima prebivalište ili boravište;

3. sud mjesta u kojemu ima prebivalište stranka tužiteljica, samo ako obje stranke borave na području iste biskupske konferencije i ako sudski vikar prebivališta tužene stranke, pošto je sasluša, pristane na to;

4. sud mjesta u kojemu stvarno treba da se prikupi većina dokaza, samo ako na to pristane sudski vikar prebivališta tužene stranke, koji neka je prije upita ima li što prigovoriti.

Članak 2.
Pravo pobijanja ženidbe

Kan. 1674 – Sposobni su za pobijanje ženidbe:

1. ženidbeni drugovi;

2. promicatelj pravde, kad je ništavost već razglašena, ako se ženidba ne može ukrijepiti ili ako to nije uputno.

Kan. 1675 – § 1. Ženidba koja nije bila pobijana dok je živjelo oboje ženidbenih drugova ne može se pobijati poslije njihove smrti ili smrti jednoga od njih, osim ako pitanje o valjanosti prethodi rješenju drugog spora bilo na kanonskom bilo na svjetovnom sudištu.

§ 2. Ako muž ili žena umre za vrijeme trajanje parnice, neka se obdržava kan. 1518.

Članak 3.
Dužnost sudaca

Kan. 1676 – Sudac, prije nego prihvati parnicu i kad god nazre ikakvu nadu u dobar ishod, neka upotrijebi pastoralna sredstva da se ženidbeni drugovi, ako je moguće, privole da možda ukrijepe ženidbu i uspostave zajednički ženidbeni život.

Kan. 1677 – § 1. Kad prihvati tužbu, neka predsjednik ili izvjestitelj pristupi k priopćenju odluke o sudskom pozivu prema odredbi kan. 1508.

§ 2. Pošto prođe rok od petnaest dana od priopćenja, neka predsjednik ili izvjestitelj, osim ako koja od stranaka zatraži sjednicu da se utvrdi sporni predmet, u roku od deset dana svojom odlukom po službenoj dužnosti odredi sporno pitanje ili sporna pitanja i priopći to strankama.

§ 3. Neka sporno pitanje ne traži samo da li je utvrđena ništavost ženidbe u dotičnom slučaju, nego mora također odrediti s kojeg se razloga ili s kojih se razloga pobija valjanost ženidbe.

§ 4. Ako u deset dana pošto se priopći odluka stranke ništa ne prigovore, neka predsjednik ili izvjestitelj novom odlukom odredi istraživanje parnice.

Članak 4.
Dokazi

Kan. 1678 – § 1. Branitelj veze, zastupnici ili odvjetnici stranaka i promicatelj pravde, ako sudjeluju u suđenju, imaju pravo:

1. prisustvovati ispitivanju stranaka, svjedoka i stručnjaka, uz poštovanje propisa kan. 1559;

2. pregledati sudske spise, iako još nisu objavljeni, i provjeriti isprave koje su stranke predočile.

§ 2. Ispitivanju o kojem se govori u § 1, br. 1 ne mogu prisustvovati stranke.

Kan. 1679 – Neka sudac za procjenu iskaza stranaka prema odredbi kan. 1537 upotrijebi, uz druge pokazatelje i pomagala, ako je moguće, svjedoke o vjerodostojnosti samih stranaka, osim ako odrugud ima potpune dokaze.

Kan. 1680 – U parnicama o spolnoj nemoći ili o nedostatku privole zbog duševne bolesti neka se sudac posluži djelom jednog ili više stručnjaka, osim ako se iz okolnosti očito vidi da je to nekorisno; u ostalim parnicama neka se obdržava propis kan. 1574.

Članak 5.
Presuda i priziv

Kan. 1681 – Kad god u istraživanju parnice iskrsne veoma vjerojatna dvojba o neizvršenju ženidbe, sud može, pošto obustavi s pristankom stranaka parnicu o ništavosti, dopuniti istraživanje za oprost od tvrde ženidbe i zatim poslati Apostolskoj Stolici spise zajedno s molbom za oprost jednog ili jednog i drugog ženidbenog druga i s mišljenjem suda i biskupa.

Kan. 1682 – § 1. Presuda kojom je prvi put ženidba proglašena ništavom, zajedno s prizivima, ako ih ima, i ostalim spisima suđenja, neka se u roku od dvadeset dana pošto se objavi presuda po službenoj dužnosti pošalje prizivnom sudu.

§ 2. Ako je na sudu prvoga stupnja donesena presuda da je ženidba ništava, neka prizivni sud, pošto razmotri primjedbe branitelja veze i stranaka, ako ih ima, bez odlaganja svojom odlukom ili rješenje potvrdi ili parnicu prihvati na redovito ispitivanje u novom stupnju.

Kan. 1683 – Ako se u prizivnom stupnju iznese novi razlog ništavosti ženidbe, sud ga može, kao u prvom stupnju, prihvatiti i presuditi o njemu.

Kan. 1684 – § 1. Pošto je presuda, kojom je prvi put proglašena ništavost ženidbe, potvrđena u prizivnom stupnju, bilo odlukom bilo drugom presudom, oni čija je ženidba proglašena ništavom mogu sklopiti novu ženidbu odmah pošto im se priopći odluka ili druga presuda, osim ako to priječi zabrana koja je dodana samoj presudi ili odluci ili koju je odredio mjesni ordinarij.

§ 2. Propisi kan. 1644 treba da se obdržavaju i onda kad presuda kojom je proglašena ništavost ženidbe nije potvrđena drugom presudom nego odlukom.

Kan. 1685 – Čim presuda postane izvršna, sudski vikar mora je priopćiti ordinariju mjesta u kojem je ženidba sklopljena. Ordinarij pak mora se pobrinuti da se što prije u matice vjenčanih i krštenih upiše presuđena ništavost ženidbe i, možda, određene zabrane.

Članak 6.
Postupak na temelju isprava

Kan. 1686 – Kad primi zahtjev podnesen prema odredbi kan. 1677, sudski vikar ili sudac kojega on odredi, pošto izostavi pravne oblike redovitog postupka, ali pozvavši stranke i uz sudjelovanje branitelja veze, može presudom proglasiti ništavost ženidbe, ako je na temelju isprave, koja nije podložna nikakvu protivljenju ili prigovoru, posve sigurno da postoji zapreka ili da nedostaje zakoniti oblik, samo ako je s jednakom sigurnošću očito da nije dan oprost ili da zastupnik nije imao valjana naloga.

Kan. 1687 – § 1. Protiv toga proglašenja branitelj veze, ako razborito smatra da nedostaci o kojima se govori u kan. 1686 ili neimanje oprosta nisu sigurni, mora se prizvati na suca drugoga stupnja, kojemu treba da se pošalju spisi s napismenim upozorenjem da se radi o postupku na temelju isprava.

§ 2. Stranka koja se smatra oštećenom ima pravo na priziv.

Kan. 1688 – Neka sudac drugoga stupnja, uz sudjelovanje branitelja veze i pošto sasluša stanke, odluči na isti način, o kojemu se govori u kan. 1686, da li presuda treba da se potvrdi ili da se radije postupi u parnici po redovitom pravnom putu; u tom slučaju vraća parnicu sudu prvoga stupnja.

Članak 7.
Opće odredbe

Kan. 1689 – Neka se u presudi upozore stranke na ćudoredne, dapače i na svjetovne obveze koje možda imaju jedna prema drugoj i prema djeci radi uzdržavanja i odgoja.

Kan. 1690 – Parnice za proglašenje ništavosti ženidbe ne mogu se voditi usmenim parničnim postupkom.

Kan. 1691 – U svemu ostalome s obzirom na način postupanja treba da se primijene, osim ako se tome protivi narav stvari, kanoni o sudovima općenito i o redovitom parničnom suđenju, uz obdržavanje posebnih odredaba za parnice o pravnom stanju osoba i za parnice koje se tiču javnoga dobra.

Poglavlje II.
Parnice rastave ženidbenih drugova

Kan. 1692 – § 1. Osobna rastava krštenih ženidbenih drugova može se, osim ako je za posebna mjesta zakonito predviđeno drukčije, odrediti odlukom dijecezanskog biskupa ili sučevom presudom prema odredbi kanona koji slijede.

§ 2. Gdje crkveno rješenje ne postiže svjetovne učinke ili ako se predviđa da svjetovna presuda neće biti protivna božanskom pravu, biskup biskupije u kojoj ženidbeni drugovi borave, pošto odvagne posebne okolnosti, može im dati dozvolu da se obrate na svjetovno sudište.

§ 3. Ako se parnica odnosi na samo svjetovne učinke ženidbe, neka sudac nastoji da se parnica od samog početka prenese na svjetovno sudište, obdržavajući propise § 2.

Kan. 1693 – § 1. Neka se primijeni usmeni parnični postupak, osim ako neka stranka ili promicatelj pravde traže redoviti parnični postupak.

§ 2. Ako je primijenjen redoviti parnični postupak i uložen priziv, neka sud drugoga stupnja postupi prema odredbi kan. 1682, § 2, obdržavajući što treba obdržavati.

Kan. 1694 – Što se tiče mjerodavnosti suda, neka se obdržavaju propisi kan. 1673.

Kan. 1695 – Prije nego sudac prihvati parnicu i kad god nazre nadu u dobar ishod, neka upotrijebi pastoralna sredstva da se ženidbeni drugovi izmire i privole da uspostave zajednički ženidbeni život.

Kan. 1696 – Parnice rastave ženidbenih drugova odnose se i na javno dobro; zato u njima mora uvijek sudjelovati promicatelj pravde, prema odredbi kan. 1433.

Poglavlje III.
Postupak za oporost od tvrde
neizvršene ženidbe

Kan. 1697 – Samo muž i žena ili jedno od njih, pa i protiv volje drugoga, imaju pravo moliti milost oprosta od tvrde a neizvršene ženidbe.

Kan. 1698 – § 1. Samo Apostolska Stolica prosuđuje o činjenici neizvršenja ženidbe i o tome da li ima ili nema opravdana razloga da se dade oprost.

§ 2. Oprost pak daje samo rimski prvosvećenik.

Kan. 1699 – § 1. Za primanje molbe kojom se moli oprost mjerodavan je dijecezanski biskup moliteljeva prebivališta ili boravišta, koji mora narediti pokretanje postupka ako je siguran u utemeljenost molbe.

§ 2. Ipak, ako podneseni slučaj ima posebnih poteškoća pravnog ili ćudorednog reda, neka dijecezanski biskup pita za savjet Apostolsku Stolicu.

§ 3. Protiv odluke kojom biskup odbije molbu moguć je utok Apostolskoj Stolici.

Kan. 1700 – § 1. Neka biskup vođenje ovih postupaka povjeri, trajno ili za pojedinačne slučajeve, sudu svoje ili tuđe biskupije ili prikladnu svećeniku, uz obdržavanje propisa kan. 1681.

§ 2. Ali, ako se podnese sudski zahtjev za proglašenje ništavosti te ženidbe, neka se istraživanje povjeri istom sudu.

Kan. 1701 – § 1. U tim postupcima mora uvijek sudjelovati branitelj veze.

§ 2. Zastupnik ili odvjetnik ne dopušta se, ali zbog težine slučaja biskup može dopustiti da pravni stručnjak pomogne molitelju ili tuženoj stranci.

Kan. 1702 – Neka se u istraživanju preslušaju i muž i žena i neka se obdržavaju, koliko je moguće, kanoni o prikupljanju dokaza u redovitom parničnom suđenju i u parnicama o ništavosti ženidbe, samo ako se mogu prilagoditi naravi tih postupaka.

Kan. 1703 – § 1. Nema objavljivanja spisa; ipak, ako sudac uoči da zbog iznesenih dokaza nastaje velika zapreka zahtjevu stranke moliteljice ili prigovoru tužene stranke, neka to razborito očituje stranci koje se tiče.

§ 2. Stranci koja to traži sudac može pokazati priloženu ispravu ili primljeno svjedočanstvo i odrediti vrijeme za davanje obrazloženja.

Kan. 1704 – § 1. Pošto istražitelj obavi istraživanje, neka sve spise s prikladnim izvještajem dostavi biskupu, koji neka dade mišljenje o istinitosti stvari kako o činjenici neizvršenja tako o opravdanosti razloga za oprost i o prikladnosti davanja milosti.

§ 2. Ako je vršenje postupka povjereno tuđem sudu prema odredbi kan. 1700, primjedbe u prilog veze neka se izrade na istom sudištu, ali mišljenje, o kojemu se govori u § 1, pripada biskupu povjeritelju, kojemu neka istražitelj preda prikladan izvještaj zajedno sa spisima.

Kan. 1705 – § 1. Neka biskup dostavi Apostolskoj Stolici sve spise zajedno sa svojim mišljenjem i primjedbama branitelja veze.

§ 2. Ako se, prema sudu Apostolske Stolice, traži dopuna istraživanja, to neka se javi biskupu s naznakom točaka u kojima treba da se dopuni istraživanje.

§ 3. Ali, ako Apostolska Stolica otpiše da iz podnesenog nije sigurno neizvršenje, tada pravni stručnjak, o kojemu se govori u kan. 1701, § 2, može u sjedištu suda pregledati spise postupka, ali ne i mišljenje biskupa, da ocijeni može li se navesti nešto važno da bi se ponovno podnijela molba.

Kan. 1706 – Otpis oprosta Apostolska Stolica šalje biskupu; on će pak otpis priopćiti strankama i, osim toga, što prije narediti župniku kako mjesta sklapanja ženidbe tako i primanja krštenja da se u matice vjenčanih i krštenih upiše dani oprost.

Poglavlje IV.
Postupak u pretpostavljenoj smrti
ženidbenog druga

Kan. 1707 – § 1. Kad god se smrt ženidbenog druga ne može dokazati vjerodostojnom crkvenom ili svjetovnom ispravom, drugi se ženidbeni drug ne smatra razriješen ženidbene veze, osim nakon izjave koju je o pretpostavljenoj smrti izdao dijecezanski biskup.

§ 2. Izjavu, o kojoj se govoru u § 1, dijecezanski biskup može izdati samo ako, pošto se obave potrebna istraživanja, iz iskaza svjedoka, javnog mišljenja ili pokazatelja stekne moralnu sigurnost o smrti ženidbenog druga. Sama odsutnost ženidbenog druga, ako je i dugotrajna, nije dovoljna.

§ 3. U nesigurnim i zamršenim slučajevima neka biskup pita za savjet Apostolsku Stolicu.