OBITELJ ODGOVORNA PRED BOGOM (2007.)

„Obitelji je ime izvučeno iz pojma zajedničkoga „obitavališta”. Obitavati ili pribivati znači nastaniti se, u našem slučaju zajedno, tj. kada skupa stanuje više osoba istoga roda, iste krvne veze, istoga kućanstva, obično otac i mati s djecom. Obitelj je temeljna životvorna stanica gdje se ljudsko biće po Božjem zakonu začinje i rađa, normalno raste i moralno odgaja, životno vježba u razmišljanju, voljenju i služenju. Zapravo gnijezdo dolaska na svijet, mjesto razvoja vlastitih urođenih sposobnosti i prenošenja nasljednih osobina na druge naraštaje. Nema veće i dragocjenije škole od obitelji. Tko tu maturira, maturirat će sretno i u društvu. Bog je od početka smislio i stvorio muško i žensko. On ih je „vjenčao” i dao im moć rađanja i odgoja djece, da žive kao obitelj, da obitavaju u „zemaljskom raju”, da se množe i rastu po Božjem planu i da radom zavladaju rodnom zemljom. Ne da gospodare jedni drugima, nego zemljom koja će biti u službi čovjeku, a čovjek opet u službi i na slavu Bogu. Bog je prvoj obitelji jasno naznačio da joj nema blagoslova bez pomoći odozgor, bez višnjega dara koji je u njegovoj božanskoj moći. Što veće pouzdanje u providnosnoga Boga, to veća sreća u kući. Umjesto da praobitelj svojom sviješću shvati i svojom slobodom i savješću prihvati taj Božji dalekosežni naum svoje sreće, ona se neposluhom izvrnula i duboko i krvavo izranila. Od tada duševni razvoj teče u nevolji i patnji, a tjelesni život prolazi kroz bolesti, starost i smrt. Rađanje se pretvorilo u veliku muku, odgoj u stalno posrtanje, a borba za život sve do znoja i krvi, u dolini suza.

Stvarajući prvu obitelj, Bog je imao u vidu onaj sretni budući trenutak kad će Sina svoga jedinorođenoga poslati na ovaj svijet da se iz Djevice Marije po Duhu Svetom utjelovi i da se rodi radi nas i radi našega spasenja. I da u Svetoj Obitelji napreduje u krjeposti i mudrosti i pred Bogom i pred ljudima. Kad je Sin Božji – Krist Gospodin, nakon krštenja na Jordanu, počeo javno djelovati, najprije je nastupio, i to smišljeno, na jednoj seoskoj svadbi, u skromnoj obitelji, u Kani Galilejskoj, gdje je svojim čudom, na zagovor svoje Majke, mladence ne samo iz nevolje izvukao, nego im je brak božanskom nazočnošću i darom blagoslovio, pretvorivši bunarsku vodu u prvoklasno vino, a učenike učvrstio u vjeri u svoje mesijansko poslanje. Uzdigao je brak na sakramentalni plan.

Nas u Bosni i Hercegovini još ne pogađaju nastrane ženidbe o kojima se čita i čuje po bijelome svijetu. I bez toga nas pogađa sve češći i žešći nerazmjer rođenih i umrlih. Prema službenom „Papinskom godišnjaku”, koji objavljuje podatke svih biskupija svijeta, u posljednja tri registrirana godišta u BiH krštenja je svake godine manje u odnosu na prethodnu, i to ovim redom: 2003. = minus 244; 2004. = minus 234; 2005. = minus 550. Umjesto da barem tih 1.028 bude kao krštenih više, njih toliko manje. Velim krštenih, ne rođenih, ne odseljenih, ne umrlih. A nije to davno bilo da je Hercegovina i Bosna bila zemlja neprestana obiteljskog porasta rođenih unatoč stalnu raseljenju odraslih. Sada smo u primjetljivu minusu. Ne samo zbog nepovratka prognanih i zbog siromaštva preostalih, nego u prvom redu zbog neodgovora životu kao božanskomu daru koji se sa zahvalnošću i dostojanstvom iz Božje ruke prima. Na dar se uzdarjem uzvraća. Na životni dar životnim uzvratom.

Negdje sam vidio jednu slikovitu razglednicu nekoga velegrada krcata neboderima. Stara legendarna roda uzela u kljun svežanj s djetetom pa leprša između kuća da dijete „donese” kojoj obitelji… A na prozorima zgrada brojni mladi bračni parovi uzeli puške u ruke i gađaju rodu i svežanj. Ne žele imati posla ni s rodom ni s rađanjem. Kako će im Bog dati obiteljsku radost kad je on odredio da je sreća u djeci, a ne u puški! Plemenite se osobe izgrađuju po sebedarju, a urušavaju po sebeljublju.

Vjerniče i vjernico! Ako u duši i u tijelu ne osjećaš da te tvoja zdrava narav i pamet zove na zakonito i plodno obiteljsko zajedništvo, uzalud su ti sve demografske vizije, rodoljubne naricaljke, župničke homilije i biskupske okružnice. Čovjekom ravna savjest kao Božji glas i kompas. U savjesti je najjača žica odgovornosti. I to odgovornosti i strahopoštovanja pred Bogom i njegovim nepromjenljivim zakonom. Tko Bogu nesebično odgovori na njegov zov bilo u naravnoj obitelji, bilo u redovničkoj obitelji, bilo u svećeničkom staležu, otvoren je sreći koju Bog preobilno daje hrabrima i velikodušnima.

Katolička obitelji, spoznaj svoje dostojanstvo i upoznaj čas Božjega pohođenja!  

                                                                                 msgr. Ratko Perić