KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (KKC)

Vlasti u građanskom društvu

2234 Četvrta Božja zapovijed propisuje također poštivati sve one koji su za naše dobro od Boga primili neku vlast u društvu. Ona osvjetljuje kako dužnosti vršioca vlasti tako i onih kojima vlast služi.
DUŽNOSTI GRAĐANSKIH VLASTI
2235 Oni koji obnose vlast, treba da je vrše tako da služe. “Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj” (Mt 20,26). Vršenje vlasti u moralnom je pogledu određeno njezinim božanskim porijeklom, njezinom razumnom naravi i posebnim objektom. Nitko ne smije zapovjediti ili uspostaviti nešto protivno dostojanstvu osobe i naravnom zakonu.
2236 Vršenje vlasti ide za tim da očituje pravedan poredak vrednota da se svima olakša služenje slobodom i odgovornošću. Neka pretpostavljeni mudro primjenjuju distributivnu pravednost vodeći računa o svačijoj potrebi i svačijoj suradnji te u vidu sloge i mira. Neka paze da zakoni i propisi što ih donose ne uvode ljude u napast, suprotstavljajući osobne probitke probicima zajednice.[23]
2237 Nosioci političke vlasti dužni su poštivati osnovna prava ljudske osobe. Nastojat će pravednost ostvarivati čovječno poštujući svačije pravo, nadasve prava obitelji i razbaštinjenih.
Politička prava povezana s državljanstvom mogu i moraju biti osigurana prema zahtjevima općega dobra. Ne smiju biti uskraćena bez zakonita i razmjerno ozbiljna razloga. Vršenju političkih prava cilj je zajednicko dobro naroda i ljudske zajednice.
DUŽNOSTI GRAĐANA
2238 Oni koji su podložni vlasti neka u nadređenima vide Božje predstavnike od njega postavljene da budu služitelji njegovih darova:[24] “Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina (…) Kao slobodni ljudi – a ne kao oni kojima je sloboda pokrivalom zloće, već kao Božje sluge” (1 Pt 2,13.16). Čestita građanska suradnja uključuje pravo, kojiput i dužnost, pravedno se oprijeti onome što građanima izgleda štetno dostojanstvu osoba i općem dobru.
2239 Građani su dužni podupirati građanske vlasti za dobro društva u duhu istine, pravde, solidarnosti i slobode. Ljubav i služenje domovini proistječu iz dužne zahvalnosti i reda u ljubavi. Podložnost zakonitim vlastima i služenje općem dobru zahtijevaju od građana da vrše svoje službe u životu političke zajednice.
2240 Podložnost vlasti i suodgovornost za opće dobro sadrže moralni zahtjev plaćanja poreza, vršenja prava glasa i obrane zemlje: Dajte svakomu što mu pripada: komu porez – porez, komu carina – carina, komu poštovanje – poštovanje, komu čast – čast (Rim 13,7).
Kršćani (…) prebivaju u vlastitoj domovini, ali kao hodočasnici, sudjeluju u javnom životu kao građani, a od svega su otcijepljeni kao stranci (…) Pokoravaju se važećim zakonima, ali životom nadvisuju zakone (…) Tako im je uzvišeno mjesto Bog naznačio te nije dopušteno s njega se ukloniti.[25] Apostol nas potiče uzdizati molitve i zahvalnice “za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj pobožnosti i dostojanstvu” (1 Tim 2,2).
2241 Bogatiji narodi dužni su, u okviru svojih mogućnosti, prihvaćati strance koji traže sigurnost i nužna sredstva za život što ih ne mogu naći u rodnoj zemlji. Javne vlasti neka paze da se poštuje naravno pravo koje gosta stavlja pod zaštitu onih koji ga primaju. Poradi općega dobra za koje su odgovorne, političke vlasti mogu pravo useljavanja podvrgavati različitim pravnim uvjetima, napose glede dužnosti doseljenika prema zemlji koja ih prima. Doseljenik je dužan harnošću poštivati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ga je ugostila, obdržavati njezine zakone, pridonositi njezinim potrebama.
2242 Građanin je u savjesti dužan ne slijediti propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja. Uskrata poslušnosti građanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdana je razlikovanjem služenja Bogu i služenja političkoj zajednici. “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje” (Mt 22,21). “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima” (Dj 5,29). Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti i tlači građane, oni neka ne uskraćuju onoga što od njih doista zahtijeva opće dobro; ali neka im je slobodno protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon.[26]
2243 Opiranje nasilju javne vlasti nema prava služiti se oružjem osim kad se zajedno ostvare svi slijedeci uvjeti: 1. da je riječ o sigurnom, teškom i dugotrajnom gaženju osnovnih prava; 2. da su već pokusana sva druga sredstva; 3. da se time ne izazivaju jos veći neredi; 4. da ima razložne nade u uspjeh; 5. da je nemoguće razumno nazreti bolja rješenja.
POLITIČKA ZAJEDNICA I CRKVA
2244 Svaka se institucija nadahnjuje, barem uključno, stanovitim poimanjem čovjeka i njegove sudbine, iz čega proizlaze vlastita mjerila rasuđivanja, vlastiti red vrednota, vlastito usmjerenje ponašanja. U većini društava ustanove se oslanjaju na stanovitu prednost čovjeka pred stvarima. Samo je božanski objavljena religija u Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju jasno raspoznala čovjekov izvor i određenje. Crkva poziva političke vlasti da svoje sudove i odluke dovedu u odnos s tim nadahnućem istine o Bogu i o čovjeku: Društva koja za to nadahnuće ne znaju ili ga u ime svoje neovisnosti o Bogu odbacuju, prisiljena su sama u sebi tražiti ili čak od stanovite ideologije posuđivati svoje suodnose i svoj cilj; a budući da ne podnose da se prizna objektivno mjerilo dobra i zla, prisvajaju si nad čovjekom i nad njegovom sudbinom totalitarnu vlast, javno proglašenu ili prikrito prihvaćenu, kako to povijest dokazuje.[27]
2245 Crkva koja se po svom poslanju i svojoj nadležnosti nikako ne poistovjećuje s političkom zajednicom, u isti mah je znak i jamstvo transcendentnog značenja ljudske osobe. “Crkva (…) poštuje i promiče također političku slobodu i odgovornost građana”.[28]
2246 Crkvi je po njezinu poslanju vlastito “iznositi ćudoredne sudove o onome što se odnosi na politički red, kad to zahtijevaju osnovna ljudska prava i spasenje duša. Crkva to čini služeći se svim i samo onim sredstvima koja su u skladu s Evanđeljem i općim dobrom, već prema različitim vremenima i prilikama”.[29]

[23] Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Centesimus annus, 25. [24] Usp. Rim 13,1-2. [25] Pismo Diogenetu, 5,5.10; 6,10. [26] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 74. [27] Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Centesimus annus, 45; 46. [28] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 76. [29] Isto.