KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (KKC)

Obitelj i društvo

2207 Obitelj je izvorna stanica društvenog života . Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život.
2208 Obitelj mora tako živjeti da se njeni članovi naviknu biti pažljivi i zauzeti za mlađe i za starije, za bolesne ili prikraćene i siromahe. Mnogo je obitelji koje u određenim trenucima nisu kadre pružiti takvu pomoć. Onda je dužnost drugih osoba, drugih obitelji i redom društvene zajednice providjeti za njihove potrebe: “Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta” (Jak 1,27).
2209 Obitelj mora biti potpomognuta i zaštićena primjerenim društvenim odredbama. Gdje obitelji nisu kadre izvršavati svoje zadatke, dužna su druga društvena tijela pomagati im i podupirati ustanovu obitelji. U skladu s načelom subsidijarnosti neka se veće zajednice čuvaju da ne bi prisvajale prava obitelji ili da se ne bi miješale u njezin život.
2210 Važnost obitelji za život i blagostanje društva,[6] nameće samom društvu naročitu odgovornost podupiranja i učvršćivanja braka i obitelji. Neka građanska vlast smatra “svojom svetom dužnošću poštovati, štititi i promicati njihovu pravu narav, javno ćudoređe i kućno blagostanje”.[7]
2211 Politička zajednica dužna je obitelj poštovati, pritjecati joj u pomoć i posebno joj osiguravati:

 

  • slobodu pri sklapanju ženidbe, u rađanju i odgoju djece prema vlastitom ćudorednom i vjerskom uvjerenju;
  • zaštitu čvrstoće ženidbenog veza i ustanove obitelji;
  • slobodu ispovijedanja vlastite vjere, njezina prenošenja i odgajanja djece u toj vjeri, s pravom na potrebna sredstva i ustanove;
  • pravo na privatno vlasništvo, slobodu poduzetništva, pravo na rad i na stan, pravo na iseljenje;
  • u skladu s ustanovama pojedinih zemalja, pravo na liječenje, pomoć ostarjelima, pravo na obiteljske doplatke;
  • zaštitu sigurnosti i zdravlja, napose glede opasnosti kao što su droga, pornografija, alkoholizam i slično;
  • pravo udruživanja s drugim obiteljima i preko takvih tijela biti predstavljene pred građanskim vlastima.[8]

2212 Čevrta zapovijed posvjetljuje druge društvene odnose. U braći i sestrama gledamo djecu svojih roditelja; u rođacima potomke svojih predaka; u sugrađanima djecu svoje domovine; u krštenima djecu majke Crkve; u svakoj ljudskoj osobi sina ili kćer onoga koji hoće da ga zovemo “Oče naš”. Iz toga slijedi da naši odnosi s bližnjima imaju osobno obilježje. Bližnji nije tek “jedinka” ljudskoga mnoštva, nego je “netko” koji zbog poznatoga podrijetla zaslužuje osobitu pozornost i štovanje.
2213 Ljudske su zajednice sastavljene od osoba. Stoga se dobro upravljanje tim zajednicama ne ograničuje na jamstvo prava i vršenje dužnosti niti samo na poštivanje ugovora. Pravedni odnosi između poslodavaca i zaposlenih, vladara i građana pretpostavljaju naravnu dobrohotnost u skladu s dostojanstvom ljudskih osoba kojima je na srcu pravednost i bratstvo.

[6] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 47. [7] Isto, 52. [8] Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 46.