KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE (KKC)

Dužnosti članova obitelji

DUŽNOSTI DJECE
2214 Božje očinstvo izvor je ljudskog očinstva;[9] na Božjem se očinstvu temelji dužnost poštivanja roditelja. Poštovanje što ga djeca, malodobna ili odrasla, iskazuju svom ocu i majci,[10] hrani se naravnom privrženošću koja se rađa iz veze koja ih združuje. To je poštovanje što ga traži Božja zapovijed.[11]
2215 Poštivanje roditelja (sinovska odanost) je čin priznanja onima koji su, darovavši život, s ljubavlju i radom dali djecu na svijet i omogućili im rasti u dobi, mudrosti i milosti. “Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?” (Sir 7,27-28).
2216 Djetinje poštovanje iskazuje se također u poučljivosti i pravoj poslušnosti: “Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje (…) da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš i da se s tobom razgovaraju kad se probudiš” (Izr 6,22). “Mudar sin sluša naputak očev, a podsmjevač ne sluša ukora” (Izr 13,1).
2217 Dokle god živi u roditeljskoj kući, dijete treba slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njegovo i dobro obitelji. “Djeco, slušajte roditelje u svemu; to je milo u Gospodinu” (Kol 3,20).[12] Djeca također treba da slušaju razumne naloge svojih odgojitelja i svih onih kojima ih roditelji povjeravaju. No, ako su u savjesti uvjereni da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan ćudoređu, neka ne poslušaju.
Rastući, djeca će i dalje poštovati roditelje. Predusretat će njihove želje, često tražiti njihov savjet. Prihvaćat će njihova opravdana upozorenja. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju. To poštovanje u stvari je ukorijenjeno u strahu Božjemu, jednom od darova Duha Svetoga.
2218 Četvrta zapovijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno. Isus ističe tu dužnost zahvalnosti.[13] Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca okajava grijehe i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda (Sir 3,2-6).
Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi (…) Od hulitelja nije bolji tko prezire oca, i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku (Sir 3,12-13.16).
2219 Djetinje poštovanje pogoduje skladu svega obiteljskog života; tiče se odnosa među braćom i sestrama. Poštovanje prema roditeljima odrazuje se na svu obiteljsku sredinu. “Vijenac su starcima sinovi sinova” (Izr 17,6). “Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću” podnosite “jedni druge u ljubavi” (Ef 4,2).
2220 Kršćani duguju posebnu zahvalnost onima od kojih su primili dar vjere, milost krštenja i život u Crkvi. To mogu biti roditelji, drugi članovi obitelji, djedovi i bake, duhovni pastiri, vjeroučitelji, drugi učitelji ili prijatelji. “Na pameti mi je neprijetvorna vjera koja je u tebi – ona vjera koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi” (2 Tim 1,5).
DUŽNOSTI RODITELJA
2221 Plodnost bračne ljubavi ne svodi se samo na rađanje djece nego se mora proširiti na njihov moralni odgoj i duhovno oblikovanje. Odgojno djelovanje roditelja “toliko je važno da se teško može ičim zamijeniti”.[14]
Pravo i dužnost odgoja roditeljima su prvotni i neotuđivi.[15]
2222 Roditelji treba da svoju djecu smatraju djecom Božjom te ih poštuju kao ljudske osobe. Oni ih odgajaju u vršenju Božjeg zakona pokazujući kako su i sami poslušni volji Oca nebeskoga.
2223 Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Tu odgovornost svjedoče prije svega stvaranjem obitelji u kojoj su nježnost, opraštanje, poštovanje, vjernost i nesebično služenje pravilo života. Domaće ognjište osobito je prikladno mjesto za odgoj u krepostima. Taj odgoj zahtijeva priučavanje odricanju, ispravno rasuđivanje, vladanje sobom, što su uvjeti svake prave slobode. Neka roditelji pouče djecu podlagati “ono što je tvarno i nagonsko onome sto je unutarnje i duhovno”.[16] Na roditeljima je također teška odgovornost pružati djeci dobar primjer. Priznavajući iskreno pred djecom svoje slabosti bit će sposobniji voditi ih i ispravljati: Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom (…) Tko valjano odgaja sina, imat će od njega koristi (Sir 30,1-2).
A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim (Ef 6,4).
2224 Obiteljsko ognjište prirodna je sredina za uvođenje čovjeka u skupnu solidarnost i odgovornost. Nek roditelji uče djecu čuvati se popuštanja i zastranjivanja koja ugrožavaju ljudska društva.
2225 Milošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci “prvi navjestitelji”.[17] Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života. Način obiteljskog življenja može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere.
2226 Roditelji treba da počnu djecu odgajati za vjeru od njihove najnježnije dobi. Taj se odgoj ostvaruje već time što se članovi obitelji potpomažu u rastu vjere svjedočenjem kršćanskog života življenoga u skladu s Evanđeljem. Obiteljska kateheza prethodi, prati i obogaćuje druge oblike vjeronauka. Poslanje je roditelja učiti djecu moliti se i otkrivati u sebi zvanje djece Božje.[18] Župa je euharistijska zajednica i srce bogoslužnog života kršćanskih obitelji; ona je povlašteno mjesto kateheze za djecu i za roditelje.
2227 Djeca opet pridonose roditeljskom rastu u svetosti. [19] Svi zajedno i svaki napose, plemenito i neumorno, uzajamno daju oproštenje što ga iziskuju uvrede, svađe, nepravde i nevjernosti. Na to ih upućuje uzajamna privrženost. To zahtijeva ljubav Kristova.[20]
2228 U doba djetinjstva roditeljsko se poštovanje i ljubav osobito iskazuje u skrbi i pažnji pri podizanju djece i zadovoljavanju njihovih materijalnih i duhovnih potreba. U tijeku rasta isto poštovanje i odanost upućuju roditelje odgajati djecu da se pravilno služe razumom i slobodom.
2229 Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj, djeci izabrati školu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Roditelji su, koliko je god moguće, dužni birati škole koje im mogu najbolje pomoći u zadaći kršćanskih odgojitelja.[21] Javne su vlasti dužne roditeljima to pravo jamčiti osiguravajući uvjete da se njime mogu stvarno služiti.
2230 Kad odrastu, pravo je i dužnost djece izabrati zvanje i vlastiti životni stalež. Te nove odgovornosti preuzimat će u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih će tražiti i rado primati upozorenja i savjete. A roditelji će paziti da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora ženidbenog druga. Ta dužnost obazrivosti ne priječi im pomagati djeci mudrim savjetima, osobito kad namjeravaju osnovati obitelj.
2231 Ima ih koji ne sklapaju ženidbu kako bi skrbili za roditelje ili za svoju braću i sestre, kako bi se isključivo posvetili određenom zvanju ili iz drugih valjanih razloga. Takvi mogu uvelike pridonositi dobru ljudske obitelji.

[9] Usp. Ef 3,14. [10] Usp. Izr 1,8; Tob 4,3-4. [11] Usp. Izl 20,12.[12] Usp. Ef 6,1. [13] Usp. Mk 7,10-12. [14] II. VATIKANSKI SABOR, Gravissimum educationis, 3. [15] Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 36. [16] IVAN PAVAO II., Enciklika Centesimus annus, 36. [17] II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 11. [18] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 11. [19] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 48. [20] Usp. Mt 18,21-22; Lk 17,4. [21] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Gravissimum educationis, 6.