epifania21.jpgPoslije Uskrsa, Bogojavljenje je jedan od najstarijih blagdana u Katoličkoj Crkvi.

BOGOJAVLJENJE – SVETA TRI KRALJA
Poslije Uskrsa, Bogojavljenje je jedan od najstarijih blagdana u Katoličkoj Crkvi. Povijesno gledano počeo se slaviti na kršćanskom Istoku početkom III. stoljeća, kao blagdan Isusova rođenja. Kršćani Rima, preuzeli su blagdan Bogojavljenja od Istočne Crkve u drugoj polovici IV. stoljeća. U isto vrijeme na Zapadu se počeo slaviti blagdan Božića 25. prosinca i kršćani Istoka preuzimaju od Rima blagdan Božića.
Prva Crkva se na svetkovinu Bogojavljenja spominjala ne samo Božje objave preko mudraca ili kraljeva koji su došli i poklonili se djetetu Isusu, nego i Isusova krštenja te njegova prvog čuda u Kani, kada je pretvorio vodu u vino. Bogojavljenje u pučkoj tradiciji naziva se još Sveta Tri kralja – mudraca, u nekim krajevima Vodokršće, a u teološkoj literaturi te najstarijoj crkvenoj tradiciji i Epfanija (grčka riječi koja znači ‘’pojavak’’). Tom se riječju u staroj poganskoj literaturi označavao spasonosni ‘’pojavak’’ božanstva ili pak vladara, te rođendan boga. Preuzevši naziv epifanija Crkva je tom blagdanu dala novi sadržaj; objavu Isusova rođenja preko trojice mudraca svim narodima kao sveopćeg Spasitelja.

Od poganskog do kršćanskog blagdana
Za bolje razumijevanje nastanka blagdana Bogojavljenja i kršćanske poruke koju u on sebi nosi potrebno je pogledati u vrijeme prve Crkve. Poznati duhovni pisac današnjice, benediktinac Anselm Grün, ovako opisuje nastanak blagdana Epifanije – Bogojavljenja: ‘’Pogani su svojim blagdanom Epifanije slavili rođenje Eona, boga sunca, čije se rođenje od djevice Kore slavilo u Aleksandriji u noći između 5. i 6. siječnja. Te noći se bdjelo u pjesmi uz flautu, a za jutarnjeg pjeva pijetlova silazilo se u tamnu špilju i iznosilo dijete, jer sunce ovoga najkraćega dana izgledalo je kao malo dijete. Prema nekim teolozima, prva Crkva je slaveći Epifaniju dala i odgovor na grčku proslavu u čast boga Dionizija. U predvečerje njegova blagdana, također u noći između 5. i 6. siječnja, u Dionizijev su hram stavljanja tri vrča vode, a slijedećega jutra su nađena puna vina. Vjerovanje pogana sastojalo se u tome da Dionizije kao bog pijanstva ljude može izdignuti iznad zemaljskoga u ljudskom životu i pobuditi u njima nove u poganskom smislu ‘’božanske osjećaje’’. Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan Epifanijom – očitovanjem Boga. Kršćani su umjesto maloga djeteta sunca slavili rođenje pravoga Sunca, rođenje Isusa kao djeteta u betlehemskoj špilji. Kristov dolazak u ljudskom tijelu najveća je epifanija – pojavak koji je kršćanin mogao sebi zamisliti.’’ (A.Grün, Božić – Slaviti novi početak, Zagreb, 2005. str. 137)  U djetetu Isusu rođenom u Betlehemu ispunjene su najdublje ljudske čežnje i njegov život dobiva novi smisao koji je Bog stvaranjem utkao u čovjeka. Blagdan Bogojavljenja pokazuje kako je Crkva uklapala evanđeosku poruku u ondašnju kulturu, a poganskim obredima i slavljima dati kršćanski smisao.
 
Matejevo evanđelje donosi nam opis događaja o poklonu triju mudraca koje je kršćanska tradicija i umjetnost preimenovala u kraljeve i nazvala ih Melkiorom, Gašparom i Baltazarom. Matej piše da su se ti mudraci pojavili u vrijeme kralja Heroda. Dolaze prvo u Jeruzalem i raspituju se za novorođenoga kralja o čijem su rođenju zaključili na temelju nove zvijezde koja se pojavila na nebu. Herod saziva glavare svećeničke i pismoznance narodne koji na temelju starozavjetnog proročanstva zaključuju da se to treba dogoditi u Betlehemu. Mudraci poslušavši Heroda, krenu vođeni zvijezdom prema Betlehemu. Zvijezda vodilja bilježi sv. Matej zaustavlja se nad mjestom gdje bijaše dijete. Mudraci se klanjaju djetetu Isusu i prinose mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Zlato kao znak ljubavi, tamjan kao znak čežnje i smirnu kao znak svojih bolova. Umjetnici su mudrace uvijek prikazivali kao tri kralja. Jedan je star, drugi mlad, a treći crn. Kralj je slika cjelovitog i lijepoga čovjeka, koji vlada samim sobom i nije podređen drugom vladaru, koji je mudar i kome je poznata tajna života. Sva tri kralja, mladi, stari i onaj crni, moraju kao sjene svojih osobnosti pasti na koljena pred Božanskim djetetom. U poklonu mudraca s Istoka Bog je Isusa očitovao kao sveopćeg Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Stoga naš hrvatski naziv “Bogojavljenje” izvrsno jednom riječju objašnjava sadržaj i izvorni smisao ove svetkovine; Bog se sam i prvi objavljuje ljudskom rodu. Vjera je stoga prvenstveno Božji dar koji čovjek može prihvatiti ili odbiti. Za Boga više nema odabranih i neodabranih naroda, sada su svi “njegov narod”, a on je Bog sviju. Za njega više nema rasa nego samo jedan ljudski rod koji je otkupio njegov sin Isus Krist.
 
Naziv Vodokršće dolazi iz prvih kršćanskih vremena. Najnoviji obrednik Blagoslovi ovako tumači blagoslov vode uoči ili na samu svetkovnu Bogojavljenja: ‘’Blagoslov vode na Bogojavljenje želi očitovati kako Isusovo utjelovljenje rasvjetljuje našu svakodnevicu. Blagdan Bogojavljenja nastao je na Istoku, gdje se na ovaj dan u spomen bogojavljenja prigodom Isusova krštenja blagoslivljaju vode.“ U vodu je dodavana i sol kako bi se još više istaknuli djelotvornost čišćenja. Tom blagoslovljenom vodom škropilo bi poganski hramovi da bi ih se tako pripravilo za kršćansko bogoslužje. U 8. st. blagoslov vode postao je sastavni dio Sv. Mise. Poslije blagoslova vode škropila se crkve, a potom bi vjernici blagoslovljenu vodu nosili u svoje domove i njome škropili obitelj, groblja, imanja, stoku. Blagoslov vode osim što nas podsjeća Kristovo krštenje također je spomen i na naše krštenje po kojem smo očišćeni od iskonskog grijeha te postali djeca Božja i članovi njegova otajstvena tijela Crkve – novoga Naroda Božjega.
 
Tražiti – naći – pokloniti se
‘’Na blagdan Bogojavljenja Crkva zahvaljuje Bogu za dar vjere. Na tom su daru sudjelovali i sudjeluju toliki ljudi i narodi. Upravo ona Trojica mudraca, ljudi s Istoka što su došli u Betlehem, stoje na čelu povorke vjernika kao prvi svjedoci i nosioci toga dara. U njima vjera ima svoj najbistriji izražaj: vjera shvaćena kao nutarnje otvaranje čovjeka, kao njegov odgovor Božjemu svjetlu, Božjem ‘’bogojavljanju’’, Božjem očitovanju. Sveti mudraci – kraljevi nam pokazuju što znači traganje za Bogom: to znači napustiti ustaljene okvire i navike, dati se na neizvjestan put, prihvatiti zapreke i izrugivanja od strane netražitelja. Ali nije važno samo tražiti. Divno je naći. No to nije dosta. Nađenomu se treba pokloniti, bolje rečeno kroz poklon darovati mu se. Kome? Bogu i radi Boga ljudima. Tada tek cjelovito možemo Bogojavljenje proslaviti.

PREMA: KTA