miroslav-bulei-210x300.jpg

Na svečanom misnom slavlju u Pulskoj areni, 28. rujna 2013. blaženim je proglašen hrvatski svećenik i mučenik za vjeru sluga Božji Miroslav Bulešić…

Miroslav Bulešić rodio se 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat, od roditelja Miha i Lucije rođ. Butković. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Juršićima. Prve je molitve i prve istine katoličke vjere mali Miroslav naučio iz molitvenika «Oče budi volja tvoja», knjige koju je za duhovne potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19. stoljeću sastavio biskup Juraj Dobrila. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu vjeroučiteljem bijaše revni i vrijedni svećenik Ivan Pavić. U desetoj godini života Bulešić se opredjeljuje za sjemenišno školovanje. Budući da je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjevišče» u Gorici, Miroslav Bulešić ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32. U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši pet razred gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku svećenika Ivana Pavića («Radi se o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga porečki i pulski biskup upućuje na jesen 1939. na studij u Rim.

 U Vječnom gradu bogoslov Bulešić boravio je od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prve godine studija boravio je u Francuskom zavodu, a naredne tri godine u sjemeništu Lombardo. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Za uzdržavanje Bulešića u Rimu zauzeo se i tadašnji zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, bl. Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči pismo o. Sakača iz siječnja 1940. godine. U Rimu, središtu kršćanstva i gradu tolikih prvokršćanskih mučenika, Bulešić je sazrio duhovno i intelektualno. Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru da primi svećeničko ređenje.

 Miroslav Bulešić za svećenika je zaređen 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu. O tom je događaju u dnevniku zapisao: «Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja». Dva tjedan potom u rodnoj je župi slavio svoju Mladu misu. Kao svoje mladomisničko geslo uzeo je zazive iz molitve Oče naš: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!»

 U Pazinskom sjemeništu Bulešić se ozbiljno, savjesno i zdušno posvećuje radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi. Također se, u tom Svećeničkom zboru, svim silama trudi da zaštiti osobito mlađe svećenike od komunističkih nasrtaja s jedne strane te da Zbor svećenika očuva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj svećenički ugled, znanje i iskustvo, svjedočeći ponajprije vlastitim primjerom: kršćanskom principijelnošću, hrabrošću i dosljednošću. Zrelo sagledavajući situaciju u kojoj se našla Crkva u Istri i njezino svećenstvo, koji su trpjeli sve jače pritiske komunističkih vlasti, u vremenu kad je porečki i pulski biskup Radossi napuštao Istru, a tršćansko – koparskom biskupu Santinu komunisti otvoreno prijetili, dok je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio zatočen u Lepoglavi, Bulešić se intimno pripremao za mučeništvo. To je posvjedočio njegov tadašnji stariji subrat u Pazinskom sjemeništu, kasnije riječko-senjski nadbiskup mons. Josip Pavlišić, u crkvi u Lanišću 23. kolovoza 1997. godine: «Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno proljeće 1947. godine, Miro Bulešić mi je govorio o bijelom i crvenom mučeništvu. On se je već tada pripremao na mučeništvo». A sjemeništarcima je, kako je sam zabilježio u svom dnevniku, govoreći o svećeničkom poslanju, tih dana rekao: «Biti svećenik znači – biti mučenik». Početkom ožujka 1947., podravnatelj Bulešić se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz središta atrija Biskupijskog sjemeništa svetogrdno skinula skupina «napredne omladine», uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeništa časno vrati na svoje mjesto. Koncem lipnja 1947. godine, obraćajući se Bogu, u dnevniku je zapisao: «Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi». Premda još mladog, ali već uglednog i nesavitljivog svećenika, protivnici su zacijelo stalno pratili i čekali svoj čas.

 U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. potvrede u Buzetu i okolnim župama. «One dane kad sam obilazio župe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren», svjedoči o svom prijatelju Bulešiću dr. Ukmar u pismu mons. Mariu Pavatu u Rim od 5. rujna 1954. godine. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat. «Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga», rekao im je, blijed u licu, ali posve smiren, stojeći na gornjoj stepenica oltara, okrenut prema onima koji su drsko zaposjeli prezbiterij. Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: «Samo jedanput će se umrijeti». Krizma u Lanišću održana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.

 Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, dr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: «Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…». Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: «Isuse, primi dušu moju!».

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su godine 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuje. U Biskupiji porečkoj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića, koje je 2004. godine predano Kongregaciji u Rim.

 

BEATIFIKACIJA

Državno Tajništvo Svete Stolice, dopisom od 12. veljače 2013. godine, priopćilo je da je Sveti Otac Benedikt XVI. dopustio da se obred proglašenja blaženim Sluge Božjega Miroslava Bulešića obavi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u subotu, 28. rujna 2013. godine.

Predstavnik Svetog Oca na slavlju proglašenja blaženim u Areni u Puli je uzoriti gospodin Angelo kardinal Amato, prefekt Kongregacije za kauze Svetih.