duh_sveti.jpg

Bog nam je usadio savjest da nam bude usmjerenje: da bismo se kao ljudi mogli najlakše snaći u moru života, orijentirati se. To je naša putnička navigacija, naš kompas i putokaz. Zato se nastojmo držati unutarnjega glasa Božjega u sebi.

Krizmanici i miljenici Duha Božjega! Pripremajući se za sakrament sv. potvrde iz udžbenika „Primi pečat dara Duha Svetoga", naišli ste na pitanje i odgovor o ljudskoj savjesti kao Božjem glasu u svakome čovjeku. Na provjeri znanja vidjelo se da su mnogi od vas pristupili vjeronauku savjesno i sustavno, mudro, pod vodstvom odgovornih vjeroučitelja i budnim okom i savjetom vaših zauzetih roditelja. Zahvaljujem stoga svim katehetama na njihovu marljivu zalaganju i strpljivoj pouci. Hvala i roditeljima koji su sve bogobojazno i odvažno poduzeli da im djeca budu poučena u vjeri ne samo da prođu na jedvite jade, nego da steknu puno spasonosno znanje koje ih osposobljuje za što pobožnije primanje sakramenta krizme i za vječni život. Osmaši i osmašice! Nisu vam vaši vjeroučitelji i roditelji samo razum rasvjetljavali, nego i srce odgajali.

         Savjest kao stablo „spoznaje dobra i zla". I svi ste toliko naučili da je Bog čovjeku, nakon što mu je od gnjile stvorio tijelo, udahnuo svoj besmrtni duh. On se u taj ljudski duh zauvijek vlastoručno potpisao svojim božanskim imenom i neizbrisivim pečatom kao Stvoritelj. Utisnuo je ljudskomu biću sliku svoga velebnoga uma i priliku svoje božanske slobode. Od sada ćeš, čovječe, biti sličan Bogu, po mudrosti i ljubavi! Usadio nam je u dušu dar savjesti kao neiskorjenjivo i neslomljivo drvo po kojem ćemo raspoznavati dobro od zla, razlučivati smisao od besmisla i razlikovati Božji zakon od vraške zavodljivosti. Tu je savjest Sveto Pismo nazvalo "stablom spoznaje dobra i zla" (Post 2,17), koje je zasađeno u sredini zemaljskoga raja, tj. u središtu ljudskoga bića, i muškoga i ženskoga. Bog je na svršetku stvaranja mogao reći: Ovo je kruna svega moga stvaranja na zemlji! I vidje Bog da sve bijaše veoma dobro" (Post 1,31). On je naš Stvoritelj u svakom pogledu. On je ne samo tvorac naše savjesti s vječnim biljegom autorstva u našoj ljudskoj osobi, nego i naš ravnatelj i uzdržavatelj u životu. Hvala mu i slava!  

         Savjest – iznevjerena. Prvi ljudi, naši praroditelji, Adam i Eva, nisu, na žalosnu žalost, ostali u izvornom prijateljstvu s Bogom, vjerni Božjemu glasu i svomu stablu savjesti, onoj zraci Duha Svetoga, kako je Bog zapovjedio. Što su učinili? Oni su svoju pamet i slobodu u kušnji zabranjena ploda" (Post 3,3) prepustili vraškom napasniku. Mislili su da će se s pomoću đavlovih lažnih obećanja domoći besmrtne sreće. Ponadali su se da će im zmijska sotona dati – vječno blaženstvo. Smrtno su se prevarili. Smrtno su sagriješili. Posve se ogolili od već primljene milosti Božje. Izvrnuli sve naglavačke. Pobjegli od Božjega pogleda. I tragično naškodili i sebi i svima onima koji su od njih po tijelu potekli, tj. svima nama, izuzevši, razumije se, utjelovljenoga Sina Božjega, Krista Isusa, i njegovu Majku Presvetu Djevicu Mariju, koju sutra slavimo kao Majku Crkve, zaštitnicu ove katedrale.

         Savjest  – pod vodstvom Evanđelja i Crkve. Bog nije ranjenoga čovjeka prepustio vraškoj sili, nego ga je izvukao iz njegove skrivenosti, krivnje i golotinje. I opet ga obukao u svoju milost. Postavio ga na noge i pomogao mu da dođe do svijesti, da se opameti, da uspostavi odnos s Bogom. Ostavio mu je slobodu da se osobno, ozbiljno i odgovorno opredjeljuje za Boga ili protiv Boga. Prema tomu, ne smiješ se nikako čuditi što su učinili prvi ljudi, jer je i svatko od nas stavljen pred isto drvo „spoznaje dobra i zla", pred istu kušnju da tražimo sreću od Boga ili – od vraga.         Zašto nam je Bog dao glas ili stablo savjesti?

         Bog nam je usadio savjest da nam bude usmjerenje: da bismo se kao ljudi mogli najlakše snaći u moru života, orijentirati se. To je naša putnička navigacija, naš kompas i putokaz. Zato se nastojmo držati unutarnjega glasa Božjega u sebi.

         Ali savjest nije samo svjesna spoznaja Božjega zakona, nego ujedno imperativ, unutarnja zapovijed da obdržavamo taj zakon, inače smo bezakonici, neljudi. Bog kao pravi otac želi da mi ne lutamo po šumama i močvarama glavnih grijeha, nego želi da sigurnim putem idemo do sigurna cilja s pomoću Deset njegovih zapovijedi, s pomoću Sedam svetih sakramenata i Sedam darova Duha Božjega. A kako nam je sva narav ranjena, pa tako i savjest, ne možemo savjesno živjeti bez Evanđelja kako ga je Isus propovijedao, i bez Crkve kakvu je Isus ustanovio. I zato ne možeš u Crkvi djelovati pozivajući se na svoju savjest, a raditi protiv Evanđelja i Crkve. Ako tako radiš, to nije ispravna katolička savjest, nego naopaka i heretična!

         – Bog nam je dao savjest da spoznamo kako je čovjek velebno djelo Duha Božjega i da ispunimo svoju dužnost prema njemu, prema roditeljima i svima drugima.

         Nemoj ispunjavati svoje vjerske, ljudske i građanske obveze, vidjet ćeš koliko si promašena osoba u životu, nečovjek. I drugi će ti to kazivati, i privatno i javno!

         Ako želiš biti pošten i plemenit, onda poštuj Božji potpis u sebi! Pazi na imperativ svoje savjesti oblikovane na načelima Evanđelja i Crkvenog učiteljstva! A ne slijedi svojih slijepih strasti koje će te u jamu odvesti i od Boga udaljiti.

         Ako budeš činio besmislene i bestidne stvari protiv savjesti, protiv Božjega dekaloga, protiv evanđeoskih sakramenata, protiv crkvenih zapovijedi, nemoj misliti da ćeš to moći sakriti. Hajde i da se sakriješ od drugih, ne ćeš se sakriti od svoga glasa savjesti, koji će te žešće progoniti nego sve policije i sudovi na svijetu. Ti ćeš samomu sebi govoriti da si nečovjek, da si izgubio čast i ljudsko dostojanstvo. A kad izgubiš savjest i poštenje, nemaš više što izgubiti! Gotovo je!

         Lijek – pokajanje. Postoji lijek za svaki grijeh, a to je priznati ga, zastidjeti ga se. Kad se čovjek počinje stidjeti, pokazuje prave znakove savjesti, plemenitosti. Kad nema stida, nema ni ljudskosti, ni istine, ni slobode. Ali nije dosta samo se zastidjeti, nego se treba i pokajati za grijehe pred Bogom i pred Crkvom Božjom. Zatražiti i zadobiti oproštenje. Samo se tako iznevjerena i pogažena savjest može očistiti, obnoviti i ozdraviti.

         Dragi krizmanici, vi sigurno želite biti na Božjoj strani. Zato slušajte izvorni Božji glas i zakon u sebi na crti Crkve Kristove, njezinih zakonitih službenika i njezine uprave pod vodstvom Svetog Oca Pape. Neka se o vama sutra može reći: Ovo su mladići i djevojke čiste savjesti, jer se Bogu pokoravaju u njegovim zapovijedima, jer bližnje vole u novoj zapovijedi ljubavi Kristove, jer Crkvu ljube u njezinim valjanim sakramentima i poštuju u njezinim zakonitim predstavnicima. Čovjek čist i čestit, s ispravnom savješću, najljepše je djelo i dar Duha Svetoga! Bilo vam sretno i s blagoslovom Božjim!