srce_marijino.jpgBezgrješno Srce Blažene Djevice Marije boravište je Riječi Božje i svetište Duha Svetoga.

 

srce_marijino.jpgBezgrješno Srce Blažene Djevice Marije boravište je Riječi Božje i svetište Duha Svetoga.

»A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u Srcu svome.« (Lk 2,19)

Nekima se čini da se »srce«, kao previše nježan izraz u liturgiji mnogo ne spominje. No nije tako niti može biti, jer liturgija slavi ono što joj pruža Biblija, a malo se koja riječ u njoj spominje toliko puta kao baš »srce«.
U Bibliji nije samo govor o Srcu Isusovu nego i o Srcu Marijinu. Dok nam sam Krist stavlja za uzor svoje krotko i ponizno Srce (usp. Mt 11,29), Crkva nam više puta napominje, opet nama za primjer, kako je Marija sve događaje o Isusovu rođenju i djetinjstvu pohranjivala i prebirala u svojem srcu" (usp. Lk 2,19. 51) (M. Kirigin, Marija, lipanj 1989., str. 206 br. 6/1989).

Marijino je srce i neprestano veličalo Boga za sve ono što je izveo u njoj i po njoj, poniznoj Službenici Gospodnjoj za svoj narod.
»Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo.« (Lk 1,45-49).
Stoga je posve opravdano da uz Presveto Srce Isusovo štujemo i Bezgrješno Srce Marijino.

Marija je uvijek razmišljala o Božjoj riječi i ta Riječ je u njoj tijelom postala, utjelovljeni Bog, Druga Božanska Osoba, pravi Bog i pravi Čovjek. Zato s pravom Crkva Mariju naziva »Svetištem Duha Svetoga«.
»Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se Dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.« (Lk 1,35)
Sve je u Mariji izveo Gospodin Bog naš! Zato je Marijino Srce bilo čisto i poučljivo. Stoga molimo se da po njezinu primjeru i nama Bog dadne čisto srce da bi mogli kao i Marija vršiti njegove zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Onoliko je te ljubavi u nama koliko smo osjetljivi za tuđe potrebe, koliko ih znamo uočiti i onda stvarno pomoći bližnjemu u nevolji. Poput marije u Elizabetinoj kući i na svadbi u Kani. Nasljedujmo Mariju u svemu, a iznad svega u vjernosti prema Bogu, što se najsigurnije očituje u vršenju Božjih zapovijedih i preuzetih obveza. Marija je »Djevica vjerna« time što je kao nitko drugi bila slična svome Sinu, Isusu Kristu. A On je došao na svijet vršiti ne svoju ljudsku volju, nego volju svoga Oca nebeskoga.

Marija je imala srce mudro, jer je u njemu čuvala spomen riječi i stvari što pripadaju otajstvu spasenja; srce novo (Ez 18,31; 36,26), obdareno novim milostima koje je Krist zaslužio; srce blago, koje nas nuka poput Kristova Srca (Mt 11,29); srce čisto, koje je sposobno gledati Boga; srce jako u prihvaćanju Božje volje; srce budno, jer dok je Krist počivao u grobu, ono je poput zaručnice iz Pjesme nad pjesmama (usp. Pj 5,2), bdjelo i iščekivalo Kristovo uskrsnuće.

Prema tome mi kršćani podižemo svoje oči prema Mariji, ženi koja je na jedinstven način pridružena djelu izmirenja čovječanstva s Bogom.
Po naumu Očevu, Krist je to djelo otkupljenja svijeta imao izvršiti svojom žrtvom na križu. To je čas objave Božje ljubavi, to je čas Novoga Saveza sklopljena u krvi Sina Božjega, krvi koja se sva istočila da bi se čovjek napunio Bogom.

Ali tome Sinu Božjem bila je pridružena i jedna žena: Bezgrešna Djevica Marija. Tako se Ona izdiže pred našim očima kao najuzvišeniji i najsavršenijji sudjelovatelj u djelu spasenja.
Bog vodi svoje izabranike kroz križeve i patnje, kroz suze i boli. To je put križa kojim prolazi i sam njegov Sin Isus Krist.
Taj put slijedila je i Marija s Isusom, od siromaštva Betlehema, kroz tegobe i osporavanje života, do Kalvarije.

Izvještaj o padu u grijeh naših praroditelja Adama i Eve ukazuje na sudjelovanje žene u tom zlu. No, ono ukazuje i na Božju nakanu da ženu uzme kao saveznicu u borbi protiv grijeha i svih njegovih posljedica.
Ta se Božja nakana osobito očitovala u zgodi Navještenja, gdje Bog nudi Djevici iz Nazareta najuzvišenije materinstvo, očekujući njezin prihvat da Spasitelj dođe na svijet.
»Otac milosrđa htio je da se utjelovljenje dogodi tako da predodređena Majka izrazi svoj pristanak i da tako žena, koja je sudjelovala u prvoj smrti, sudjeluje i u novom životu.« (LG 56)

Mlada je Djevojka iz Nazareta bila pozvana da u ime svega čovječanstva Bogu odgovori očekivani „Da"! Tako je postala povlaštena suradnica Božja u Novom Savezu.
»Tako je Marija, kći Adamova, pristajući na božansku riječ postala Isusova majka. Prihvaćajući svim srcem i nezapriječena nikakvim grijehom Božju spasiteljsku volju, ona se kao Gospodinova službenica posve posvetila osobi i djelu svojega Sina te je po milosti svemogućega Boga pod njim i s njim poslužila i služi otajstvu otkupljenja.« (LG 56)

Marija je poučena prvi put za vrijeme Isusova prikazanja u Hramu kojim će to putem poći Isus. Bit će to teški i gorki put Križa. Riječi proroka Šimuna naznačile su Mariji bolnu sudbinu njezina Sina i veliku dramu u kojoj će ona sudjelovati svim svojim srcem.
To usmjerenje prema otkupiteljskoj žrtvi određuje sav Marijin majčinski život.
Pošto se jednom Bogu darovala svojim »Da!« na dan Navještenja, sada u toj istoj ljubavi ide do kraja svoga sebedarja u djelu spasenja. Za vrijeme Isusova javnoga života ona je sve više uviđala kako je zbiljsko bilo proroštvo o suprotivštinama na koje će on naići.
No najživlje je pod križem osjetila što li su značile one Šimunove riječi: »I tebi će samoj mač boli probosti srce« (usp. Lk 2,35).
Isus na križu živi svoj »čas«. To je čas njegova Božanskog otkrivenja i poslanja.
To je vrhunski trenutak njegova mesijanskog poslanja: ostvarenje spasenja svemu čovječanstvu. U ovom svečanom trenutku, sa svoga prijestolja križa i otkupljenja, Isus daje svoju Majku čovječanstvu, uosobljenom u Ivanu. Tako Marija postaje prava Majka otkupljena čovječanstva.
»Okolnosti u kojima je Otkupitelj proglasio to Marijino sveopće majčinstvo pokazuje koju je važnost on sam tome pridavao. U samom trenutku svoje žrtve, Isus je svojoj majci uputio ove temeljne riječi: „Ženo, evo ti sina!" A učeniku: „Sine, evo ti majke!" (Iv 19,26-27). Evanđelist napominje da je nakon tih riječi osjećao da je sve završeno. Bio je to posljednji i vrhunski dar što je kao plod svoje žrtve – čovječanstvu darovao svoju majku.
To je iskaz ljubavi kojim je okrunio svoje otkupiteljsko djelo. Moleći od svoje majke da odsada postupa s ljubljenim njegovim učenikom kao sa Sinom, Isus je poziva da prihvati njegovu žrtvu te kao izraz toga prihvata preuzme novo majčinstvo. On kao Spasitelj svega čovječanstva proširuje do najvećih mogućnosti i majčinstvo svoje majke. Zato odabire Ivana da bude znak svih njegovih učenika koje ljubi.
Tim činom izražava kako je to što nam je darovao svoju majku znak njegove posebne ljubavi kojom sebi prigrljuje sve svoje učenike, to jest sve kršćane i sve ljude.« (Ivan Pavao II., 11. svibnja 1983)
Marija podno križa, »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi otkupiteljsku žrtvu spasenja.
Sin Božji preuzima na se patnje svih nas i tjeskobu svih ljudi. Jednako i Marija. Prisutna je u našim patnjama i to je boli. Ako ljubimo Krista i Mariju uklonimo sebičnost iz svojega srca, izvor čovjekovih patnja, i ostvarimo zapovijedi Isusove ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Svijet i Crkva danas su podijeljeni, ugroženo je jedinstvo i mir unutarnjim trzavicama, društvenim sukobima, rasnim i vjerskim podjelama, bratoubilačkim ratovima na cijeloj kugli zemaljskoj.
Svugdje se traži mir i ljubav da možemo živjeti u zajedništvu s Bogom i ljudima. Isus nam ukazuje na Mariju, jer je ona naša majka.
»Povjeriti svijet bezgrešnom Srcu Marijinu znači: po zagovoru Majke pristupiti k samom Izvoru onoga života što je provreo na Golgoti. Taj Izvor bez prekida ključa otkupljenjem i milošću. U njemu se neprekidno obnavlja naknada za grijehe svijeta. To je trajan Izvor novoga života i svetosti. (…)
Majka Kristova poziva nas da se sjedinimo s Crkvom Božjom koja živi tu posvetu svijeta, taj sebedarni prinos po kojemu se svijet, čovječanstvo, svi narodi i svaki čovjek posvećuje i žrtvuje vječnome Ocu u snazi Kristova otkupljenja.« (Ivan Pavao II., Fatima – 13. Svibnja 1982.)
Svi smo mi prikazani Ocu u probodenom Srcu Isusa Otkupitelja na drvetu križa i u Srcu njegove i naše majke Marije ranjenom mačem boli podno križa.

Čitanja: Post 3,9-15.20 (str. 113)
Ps – Lk 1,46-5 (str. 128)
Otk 11,19a; 12,1-6a. 10ab (str. 122)
Lk 2,44-55 (str. 31)
Iv 19,25-27 (str. 140)