Walking-With-JesusTuristički primorski grad u jeku sezone. Kasno je prijepodne. Sunčano je, ali puše jaka bura.Turisti još pomišljaju: poći na plažu ili ne. Obilaze trgovine, šeću ili su još u kućama. Dosta ih je s djecom u šetnji. Njima bura ne smeta. Dva gospodina srednjih godina vode svaki po jednu djevojčicu za ruku; bit će da su im to unučice, a oni mladi, ponosni djedovi. Djevojčicama je po dvije ili tri godine. Prolazim pokraj mjesne crkve uz koju je postavljen križ, točnije Gospa s Isusom pod križom, izrađen rukom domaćeg umjetnika od maslinova drva. Jednostavno, a vrlo impresivno. Čujem kako manja od dviju djevojčica nekoliko puta ponavlja: ‘Amen’, ‘Amen’, ‘Amen’. U prolazu čujem kako gospodin koji je vodi za ruku tumači onom drugom: ”Ona govori ‘Amen’ čim vidi križ. To je za nju jednostavno Amen”. Nasmiješih se u sebi i prođoh. Onda stadoh razmišljati: ‘Što je to nedoraslo dijete zapravo reklo?’ Reklo je ‘Amen’ križu. ‘Amen’ znači ‘da’, ‘tako je’, ‘tako neka bude’. Nije li to isto rekao naš Spasitelj Isus svome križu koji je nosio za nas: ‘Amen’, ‘Da’, ‘Da, Oče’? Tim svojim prihvaćanjem križa, tim svojim ‘Amen’ otkupio je svijet. ‘Amen’, reče dijete koje to značenje ne razumije. Mi križevima koji nas u životu stignu najčešće ne kažemo ‘Amen’, nego ‘Zašto? Zašto bol, poteškoće, smrt, zašto križ? Zašto, Bože, baš meni ili nekomu meni bliskom?’ A vjernički bi bilo reći ‘Amen’. Reče to i ne znajući ono nevino dijete. Isus reče: ‘Ako ne postanete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko’ (Mt 18,3). Križ i nastaje kad svoju volju suprotstavimo volji Božjoj. A on je Otac koji zna što nam je potrebno, koji zna i zlo i patnju okrenuti u naše dobro. Kršćanin je čovjek koji mu vjeruje. Ako nam križ bude ‘Zašto?’, ostat će nam to neodgovoreno pitanje i besmislena patnja; ako nam bude ‘Amen’, ‘Da, Oče’, bit će nam spasonosno sredstvo spasenja kao i Isusov križ. Jer, samo se po križu stiže k uskrsnuću, k životu.

Autor: mons. Anto Orlovac