plakat_msijska_nedjelja.jpgNa ovu nedjelju posvećenu misijama obraćam se nadasve vama, braćo u biskupskoj i svećeničkoj službi, a potom i vama, braćo i sestre svekolikoga Božjega naroda da bih svakoga potaknuo da u sebi oživi svijest o Kristovome misionarskom nalogu – učiniti „učenicima sve narode“ (Mt 28,19) na tragu svetoga Pavla, apostola naroda.

83. SVJETSKI MISIJSKI DAN: 18. listopada 2009.

 I. Povijest Svjetskog misijskog dana

Otpisom Zbora za obrede 14. travnja 1926. godine određeno je da pretposljednja nedjelja u listopadu za cijelu Katoličku crkvu bude dan molitve i posebne misijske animacije. Ovim je papa Pio XI. za cijelu Crkvu ustanovio Svjetski misijski dan to jest Misijsku nedjelju koja se slavi do današnjeg dana. Na taj dan cijela Crkva moli i skuplja priloge na misijske nakane Crkve. Ovo je dan obvezatne solidarnosti katolika cijeloga svijeta. Ne smije se smetnuti s uma kako je „Svjetski misijski dan, namijenjen jačanju osjetljivosti za misijski problem, ali i sabiranju pomoći, važan je trenutak u životu Crkve jer uči kako darivati: u euharistijskom slavlju, to jest kao prinos Bogu, i za sve misije svijeta“ (Redemptoris missio 81).

Prijevod otpisa Zbora za obrede od 14. travnja 1926. godine (AAS 19 /1927./ 23s), koji Misijska središnjica Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela BiH i ove godine daruje svim prijateljima misija, glasi:

„Utemeljenje Svjetskog misijskog dana
Otpis Svetog Zbora za obrede

14. travnja 1926.

Sveti Oče,

Opće vrhovno vijeće Papinskog Djela za širenje vjere, sazvano na godišnju plenarnu skupštinu, nakon Bogu upravilo je razum i srce i Vašoj Svetosti, da apostolskom brižljivošću unaprijedi katoličke misije. Vi, Sveti Oče, koračajući stopama Božanskog Pastira, želite da sve ovčice uđu u jedinstveni ovčinjak kako bi se nasitile na plodnim pašnjacima istine. Vaša skrb daje svaki dan snažan impuls Misijskim Djelima koja nastoje zainteresirati sve vjernike za obraćenje nevjernika.

Časna enciklika Rerum Ecclesiae, koju ste nedavno uputili katoličkom svijetu, donijela je svim Vašim sinovima, Sveti Oče, veliku radost i nanovo oživjela djelotvorne odluke. Ona će obilato pridonijeti širenju Kraljevstva Božjega i priskrbit će nove uspjehe u otvaranju života istaknutijim pobjedama Crkve i kršćanske civilizacije.

I kako Vaša Svetost, dok utiskuje u dušu prije svega privatnu i javnu molitvu u korist svetih misija i preporučuje da, revnošću pastira „kršćanski narod priskoči u pomoć darežljivošću podjednako mnogostrukim potrebama sadašnjih misija i onih koje će nadoći u budućnosti“, spominje također ovo Papinsko Djelo za širenje vjere koje naziva „najvažnije između svih misijskih Djela“, tako je Opće vrhovno vijeće istog Djela osobito osjetljivo za brižljivosti koje su očitovane prema njemu i ima nakanu pružiti mu razvoj koji sve više odgovara njegovim ciljevima, a i Vašim presvijetlim željama.

Sada Vrhovno vijeće smatra da bi ne mala korist proizlazila misijama, ako bi se ustanovio „dan molitve i propagande za misije“ koji bi se slavio istoga dana u svim biskupijama, župama i institutima katoličkog svijeta. On bi učinio da se shvati veličanstvenost misijskog problema; potaknuo bi revnost svećenika i naroda; pružio bi zgodnu priliku da se što bolje upozna Djelo za širenje vjere, da se promiču upisi u nj i pospješi darivanje za misije; ali nadasve, poput svetog križarstva, ublažio bi uvrede Presvetom Srcu Isusovu kako bi postigao da se ubrza sveopće priznanje njegova božanskog kraljevskog dostojanstva.

Takav osjećaj, Sveti Oče, dijele također razna nacionalna vijeća Djela te mnogobrojne i znamenite osobnosti katoličkog klera i laikata.

Stoga Opće vrhovno vijeće ponizno moli Vašu Svetost da se udostoji propisati takav Misijski dan. Ovaj misijski dan neće smjeti ni u kom slučaju naškoditi misijskim blagdanima koji se već običavaju slaviti, niti spriječiti propisano skupljanje milostinje.

Konkretno Opće vrhovno vijeće ponizno moli:

1) da se odredi jedna nedjelja, osobito pretposljednja u listopadu, kao Dan molitava i misijske propagande u cijelom katoličkom svijetu;

2) da se navedene nedjelje na svim misama nadoda kao zapovjeđena zborna „pro re gravi“ molitva „Pro propagatione fidei“;

3) da propovijedanje te nedjelje bude misionarskog karaktera s posebnom refleksijom na Djelo za širenje vjere, potičući vjernike da se upišu u isto Djelo: ne namjeravajući ipak nužno ograničiti propovijedanje na same misije;

4) da se podijeli potpuni oprost, primjenjiv za pokojne, svima koji će se te nedjelje pričestiti i moliti za obraćenje nevjernika;

5) Opće vrhovno vijeće osim toga ponizno moli da se u povodu misijskih blagdana i kongresa može slaviti svečana zavjetna misa „Pro propagatione fidei“, također u danima višeg dvostrukog obreda i u nedjeljama nižeg stupnja.

RIMSKA

Sveti Naš Gospodin Papa Pio XI. ovim željama i molbama njemu dostavljenim ponizno zamoljen, udostojao se iste zahtjeve odobriti i uslišati; isto tako poslao ih je na izvršenje razboritoj prosudbi Ordinarijâ po ovom otpisu istog Svetog Zbora za obrede; obdržavajući ipak i druge propise koje po pravu treba obdržavati. Usprkos svemu protivnome.

Dana 14. travnja 1926.

Kard. A. Vico, biskup
Porto di Santa Rufina, pročelnik
Angelo Mariani, tajnik“ 

 

II. Poruka Pape Benedikta XVI.

„Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj!“ (Otk 21,24)

Na ovu nedjelju posvećenu misijama obraćam se nadasve vama, braćo u biskupskoj i svećeničkoj službi, a potom i vama, braćo i sestre svekolikoga Božjega naroda da bih svakoga potaknuo da u sebi oživi svijest o Kristovome misionarskom nalogu – učiniti „učenicima sve narode“ (Mt 28,19) na tragu svetoga Pavla, apostola naroda.

“Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj“ (Otk 21,24). Cilj je poslanja Crkve, zapravo, svjetlom evanđelja prosvijetliti sve narode na njihovu povijesnom putu prema Bogu kako bi u Njemu došli do svoga potpunoga ostvarenja i svoga ispunjenja. Moramo osjetiti čežnju i strast da Kristovim svjetlom, koje se odražava na licu Crkve, prosvijetlimo sve narode kako bi se svi sabrali u jednu ljudsku obitelj pod ljubaznim Božjim očinstvom.

Upravo u toj perspektivi Kristovi učenici raspršeni po cijelome svijetu djeluju, trude se, uzdišu pod teretom patnja i daruju život. Ponovno snažno izjavljujem ono što su više puta rekli moji časni prethodnici: Crkva ne djeluje da bi proširila svoju moć ili potvrdila svoju vlast, već da bi svima donijela Krista, spasenje svijeta. Mi ne tražimo ništa drugo nego da se stavimo u službu čovječanstva, osobito onoga koje najviše trpi i koje je odbačeno, jer vjerujemo da je „naviještanje evanđelja ljudima našeg vremena… nesumnjivo služenje kršćanskoj zajednici, ali i svim ljudima“ (Evangelii nuntiandi 1) koji „znadu za uistinu čudesne pobjede, ali su, kako se čini, izgubili osjećaj za najviše stvari i za sam život“ (Redemptoris missio 2).

1. Svi su narodi pozvani na spasenje

Zaista, cijelo čovječanstvo ima radikalni poziv vratiti se svome izvoru – Bogu, u kojemu će jedino pronaći svoje konačno ispunjenje po uspostavljanju svih stvari u Kristu. Raspršenost, raznoličnost, sukob, neprijateljstvo bit će primirene i pomirene po krvi Križa, te privedene jedinstvu.

Novo jedinstvo već je počelo uskrsnućem i uzdignućem Kristovim, koji sve stvari privlači k sebi, obnavlja ih, čini dionicima vječne Božje radosti. Plod novoga stvaranja već sja u našem svijetu te užiže, premda usred proturječja i patnjâ, nadu u novi život. Poslanje je Crkve „zaraziti“ nadom sve narode. Zbog toga Krist poziva, opravdava, posvećuje i šalje svoje učenike da naviještaju Božje kraljevstvo, kako bi sve nacije postale Božji narod. Samo se u takvome poslanju razumije i potvrđuje pravi povijesni put čovječanstva. Sveopće poslanje mora postati osnovna konstanta života Crkve. Naviještati evanđelje za nas mora biti, kao što je prije bilo za apostola Pavla, neminovna i prvotna obveza.

2. Crkva hodočasnica

Sveopća Crkva, bez zapreka i bez granica, osjeća se odgovornom za navještaj evanđelja pred cijelim narodima (usp. Evangelii nuntiandi 53). Ona, kvasac nade po sebi, mora nastaviti Kristovo služenje svijetu. Njezino poslanje i njezina služba nisu po mjeri materijalnih potreba ili pak onih duhovnih koje se iscrpljuju u okviru vremenskoga postojanja, već transcendentalnoga spasenja koje se ostvaruje u Božjem kraljevstvu (usp. Evangelii nuntiandi 27). To kraljevstvo, premda je u svojoj potpunosti eshatološko i nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18,36), također je u ovome svijetu i u njegovoj povijesti snaga pravednosti, mira, prave slobode i poštivanja dostojanstva svakoga čovjeka. Crkva hoće preobraziti svijet navještajem evanđelja ljubavi „koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje… i da tako omogućimo da Božje svjetlo uđe u svijet“ (Deus caritas est 39). I ovom porukom također pozivam sve članove i ustanove Crkve na to poslanje i služenje.

3. Missio ad gentes

Zato je poslanje Crkve pozvati sve narode na spasenje što ga ostvaruje Bog po svome utjelovljenome Sinu. Potrebno je stoga obnoviti zauzimanje za naviještanje evanđelja koje je kvasac slobode i napretka, bratstva, jedinstva i mira (usp. Ad gentes 8).

Želim „još jednom potvrditi da zadaća naviještanja evanđelja svima ljudima tvori temeljno poslanje Crkve“ (Evangelii nuntiandi 14), da je to zadaća i poslanje što ga velike i duboke promjene sadašnjega društva čije još nužnijima. U pitanju je vječno spasenje osoba, što je svrha i samo ispunjenje ljudske povijesti i svemira. Potaknuti i nadahnuti Apostolom naroda, moramo biti svjesni da Bog ima brojni narod u svim gradovima kojima su prošli i današnji apostoli (usp. Dj 18,10). Naime, za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš“ (Dj 2,39).

Cijela se Crkva mora zauzimati u missio ad gentes sve dok se u potpunosti ne ostvari spasenjska Kristova vlast: „Sad još ne vidimo da mu je sve podloženo“ (Heb 2,8).

4. Pozvani na evangelizaciju i po mučeništvu

Na ovaj dan posvećen misijama, u molitvi se spominjem onih koji su svoj život učinili isključivim posvećivanjem djelu evangelizacije. Posebno se spominjemo onih mjesnih Crkava i onih misionara i misionarki koji svjedoče i šire Kraljevstvo Božje pod progonstvom, izloženih različitim ugnjetavanjima koja se protežu od društvene diskriminacije do zatvora, od mučenja do smrti. Nije mali broj onih koji su ovaj čas ubijeni zbog svoga „Imena“. Još je uvijek užasno aktualno ono što je napisao moj časni prethodnik, papa Ivan Pavao II: „Jubilejski spomen otvorio je iznenađujuće prizorište pokazujući naše vrijeme izrazito bogato svjedocima koji su na ovaj ili onaj način znali živjeti evanđelje u prilikama neprijateljstva i progonstva, često do pružanja najuzvišenijega dokaza krvlju“ (Novo millennio ineunte 41).

Zapravo, sudjelovanje u Kristovu poslanju obilježava također i život navjestitelja evanđelja, kojima je namijenjena ista sudbina kao i njihovom Učitelju. „Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15,20). Crkva staje na isti put i sama podnosi Kristovu sudbinu jer ne djeluje na osnovi ljudske logike ili računajući na silu već slijedeći put Križa, pretvarajući se – u sinovskoj poslušnosti Ocu – u svjedoka i suputnika ovoga čovječanstva.

Drevne Crkve, kao i one što su nedavno osnovane, podsjećam da ih je Gospodin postavio kao sol zemlje i svjetlo svijeta, da su pozvane naviještati Krista, Svjetlo naroda sve do na kraj zemlje. Missio ad gentes – poslanje k narodima – mora predstavljati prioritet njihovih pastoralnih planova.

Papinskim misijskim djelima ide moja zahvala i moje ohrabrenje zbog neophodno potrebnog djelovanja što ga jamči u oživljavanju, misijskoj formaciji i materijalnoj potpori mladim Crkvama. Preko tih papinskih ustanova na čudesan se način razmjenom darova ostvaruje zajedništvo među Crkvama u uzajamnoj skrbi i zajedničkome misionarskom planiranju.

5. Zaključak

Misijski poticaj uvijek je bio znak životnosti naših Crkava (usp. Redemptoris missio 2). Međutim, potrebno je ponovno potvrditi da je evangelizacija djelo Duha, te da je i prije nego što je djelovanje svjedočenje i isijavanje Kristova svjetla (usp. Redemptoris missio 26) od strane mjesne Crkve, koja šalje svoje misionare i misionarke da bi izašla izvan svojih granica. Zato od svih katolika tražim da mole Duha Svetoga da u Crkvi poveća strast prema poslanju širenja Božjega kraljevstva i da podupiru misionare, misionarke i kršćanske zajednice zauzete na prvoj crti u tome poslanju, ponekad u neprijateljskim okruženjima progonstva. 

Istodobno pozivam sve da daju vjerodostojni znak zajedništva među Crkvama materijalnom potporom, osobito u razdoblju krize kroz koje prolazi čovječanstvo kako bi mlade Crkve došle u položaj da narode prosvijetle evanđeljem ljubavi.

Neka nas u našem misijskom djelovanju vodi Djevica Marija, zvijezda nove evangelizacije, koja je na svijet dala Krista, postavljenog za svjetlo naroda, da donese spasenje „do nakraj zemlje“ (Dj 13,47).

Svima moj blagoslov!

Iz Vatikana, 29. lipnja 2009. (missio.ba)

III. Papinska misijska djela pomažu i ove godine

Svake godine u prvoj polovini svibnja u Rimu se održava Opća godišnja skupština Papinskih misijskih djela: Djelo za širenje vjere, Djelo svetog djetinjstva, Djelo svetog Petra apostola i Misijska zajednica svećenika, redovnika i redovnica. Tako je i ove godine u Rimu na Salesianumu održana Opća godišnja skupština Papinskih misijskih djela u vremenu od 11. do 17. svibnja. Skupštini su uz predsjednika i generalne tajnike četiriju Papinskih misijskih djela (Djelo za širenje vjere, Djelo svetog djetinjstva, Djelo svetog Petra apostola i Misijska zajednica svećenika, redovnika i redovnica) nazočili nacionalni ravnatelji Papinskih misijskih djela iz cijeloga svijeta. Na skupštini je sudjelovao i nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine vlč. Tomo Knežević. Temeljem pristiglih sredstava iz cijeloga svijeta – od: Svjetskog misijskog dana 2008.: Djelo za širenje vjere, Bogojavljenje-Tri kralja 2008.: Djelo svetog djetinjstva 2008. i Velike srijede 2008.: Djelo svetog Petra apostola 2008. – i na zahtjev pristiglih zamolbi iz zemalja koje su pod Zborom za evangelizaciju, dodijeljena je redovita i posebna financijska potpora za razne projekte diljem svijeta.

Papinsko misijsko djelo za širenje vjere

Papinsko misijsko Djelo za širenje vjere svake godine zaprima nekoliko tisuća zahtjeva sa zamolbom za redovitu i posebnu potporu raznim projektima u misijskim područjima. Ona se prvenstveno dodjeljuju kao pomoć zbrinjavanju i izobrazbi katehista, izgradnji i obnovi crkava, kapelica i samostana, aktivnostima i upravljanju biskupijama kao i potpora za pastoralni rad redovnika i redovnica. Ovogodišnja Opća skupština Papinskih misijskih djela raspravljala je o pristiglim sredstvima ovog Djela i o zaprimljenim zamolbama te je odobrila financijsku potporu. Za Papinsko misijsko Djelo za širenje vjere mi iz Bosne i Hercegovine na Svjetski misijski dan 2008. prikupili smo iznos od: 181.361,44 KM.

Papinsko misijsko Djelo svetog djetinjstva

U središtu djelatnosti Papinskog misijskog Djela svetog djetinjstva nalazi se uloga „malih“ u naviještanju kraljevstva Božjega. Pristigle zamolbe za financijsku potporu tiču se u tom smislu projekata za vjeronauk, poboljšanju uvjeta življenja, medicinskom zbrinjavanju, nabavci odjeće i lijekova, izgradnji prostora za vjeronauk i potpora djeci u nevolji. Na ovogodišnjoj skupštini dana je financijska potpora za preko tisuću projekata iz cijelog svijeta. Mi u Bosni i Hercegovini na svetkovinu Bogojavljenja – Tri kralja obilježavamo Dan svetog djetinjstva. Prošle 2008. godine mi u Bosni i Hercegovini u zajednički fond Djela svetog djetinjstva prikupili smo iznos od: 72.760,85 KM.

Papinsko misijsko Djelo svetog Petra apostola

Papinsko misijsko Djelo svetog Petra apostola daje potporu za oko 950 malih i velikih sjemeništa te za lijepi broj novicijata muških i ženskih redovničkih zajednica koje djeluju u misijama. Mi u Bosni i Hercegovini na Veliku srijedu obilježavamo Dan Djela svetog Petra apostola. Prošle 2008. godine u zajednički fond Papinskog misijskog djela svetog Petra apostola mi iz Bosne i Hercegovine prikupili smo iznos od: 13.697,00 KM.

IV. Uvod u misno slavlje i Molitva vjernika

Uvod u misno slavlje

Danas na Svjetski misijski dan Papa nas svojom porukom poziva na razmišljanje, moljenje i konkretno činjenje za misije i misijske potrebe cijele Crkve. Čini to riječima iz novozavjetne knjige Otkrivenja: „Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj! (21,24)“ U stvarnosti je cilj misije Crkve na putu prema Bogu kroz povijest sve narode prosvijetliti svjetlom Evanđelja kako bi našli svoje ostvarenje i svoje ispunjenje. Svatko od nas krštenika nosi svoj dio odgovornosti za misijsko poslanje Crkve kako u konkretnom okruženju našeg svakodnevnog življenja tako i na općem planu. Prilika je ovo za nas okupljene na ovom misnom slavlju, posebno na početku misnog slavlja, pitati se jesmo li tijekom minuloga vremena bili misijski aktivni svojom molitvom i svojim konkretnim činjenjem prema našim mogućnostima.

Budimo iskreni pred Bogom i pred okupljenom zajednicom te se pokajmo za sve svoje grijehe posebno za misijsko nečinjenje i molimo milosrđe Svemogućega Boga.
Ispovijedam se …

Molitva vjernika

Pomolimo se, braćo i sestre, nebeskome Ocu i iznesimo mu iskreno sve svoje potrebe i molitve. Recimo svi zajedno:

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

1. Za tvoju svetu, katoličku i apostolsku Crkvu: da svi krštenici povjeruju u spasenje koje si nam darovao po svome Sinu te se obratimo i živimo životom tvoje ljubljene djece, molimo te.

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

2. Za papu, biskupe, svećenike, đakone, redovnike i redovnice: da snagom posvećenja i ređenja te zavjetovanja rastu u svetosti te uspijevaju u našem vremenu uprisutniti evanđeosku stvarnost spasenja, molimo te.

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

3. Za misionare i misionarke: da žive od tvoje blizine kako bi imali snage živjeti blizu nevoljnima, siromašnima, bolesnima i obespravljenima i zauzimati se za njih, molimo te.

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

4. Za mlade Crkve diljem svijeta posebno u misijskim područjima: da se kršćanstvo ukorijeni u kulturu, mentalitet i način života te kršćani budu spremni odbaciti sve što nije spojivo s vjerom u Isusa i naukom Crkve, molimo te.

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

5. Za sve čiji su životi ugroženi, osobito za djecu, gladne, bolesne, žrtve rata, nasilja i izrabljivanja: da potpomognuti našom velikodušnošću trajno iziđu iz bijede, straha i terora te ne strepe iz dana u dan za svoj život, molimo te.

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

6. Za političare i svjetske moćnike: da uvide posljedice svoje ponekad krive politike koja često rađa trpljenjem milijuna ljudi širom svijeta te da se odreknu svojih uskih interesa i dobiti te prigrle čovječnost i pravednost, molimo te.

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

7. Za sve nas kršćane koji smo u mogućnosti pomagati siromašnima: da nam srca budu puna sućuti i spremnosti na odricanje ne samo od našeg suviška nego i od vlastitog žitka, molimo te.

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

8. Za sve pokojne, napose za one koji za života nisu upoznali Krista, za sve vjerovjesnike koji su svoj život dali za širenje evanđelja: da u tebi nađu blagog i milosrdnog suca, molimo te.

Učini nas svjedocima svoje neizmjerne ljubavi!

Hvala ti, Oče, što slušaš prošnje svoje djece i što nas neprestano uslišavaš po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

V. Razmišljanje afričkog misionara don Borisa Dabe (Zambija)

Dajte im vi jesti

Uspjeli smo preći rijeku Zambezi da bismo se vratili iz nove Misije Njoko Malomo u „staru“ Misijsku postaju Lusu. To „novo“ i „staro“ je relativno, jer je i Lusu još uvijek nova Misija, tek šest godina stara od svog osnutka 2003. godine. Kako nam motor na čamcu nije upalio, ne znamo zbog čega, treba to tek ispitati, koristili smo vesla jer u ovo doba godine veliki i brzi Zambezi nije baš opasan i brz kao na primjer ožujku i travnju. Treba samo pripaziti na vodenog konja tzv. hyppo da ne bi naglo izronio iz dubine i njuškom udario čamac ako mu je slučajno mladunče u blizini. Kad smo već uspješno prešli na desnu stranu rijeke, trebalo je hodajući kroz visoku travu naći prolaz kroz močvaru da bismo došli do šumske ceste gdje ćemo se ukrcati u auto kad ga Šadrik dovede. Hodajući tako, u daljini smo ugledali nekoliko žena i djece. Djeca su se kupala na rubu močvare, a žene su mrežama pokušavale loviti ribu. Kad su nas ugledale, tako su se prestrašile da su uz povike „jao, jao“ pobjegle misleći da smo mi oni koji hvataju i jedu ljude kao sto se ovih dana priča ili da smo mi „kunu“, to jest oni koji ubiju čovjeka te dijelove tijela prodaju vraču za magiju. Mi smo se samo smijali i ništa nismo mogli učiniti, tek ih samo žaliti jer da smo bilo što učinili one bi se još više prestrašile i još brže bježale. „Sigurno će večeras uz vatru pričati kako su izbjegle sigurnu smrt od ljudoždera“, rekao je Namakando.

Isusovi znakovi 

Dok smo kroz visoku travu koračali pazeći da ne upadnemo u vodu, u mislima su mi bila nedavna nedjeljna čitanja iz šestog poglavlja Ivanova evanđelja koje govori o tome kako je Isus kruhom i ribom nahranio mnoštvo ljudi koji su ga slušali i slijedili. To sam poglavlje imao prilike tumačiti u zadnjih par nedjelja na raznim mjestima, u selima gdje su ljudi po prvi put o tome čuli, a u drugom selu sam to isto tumačio maloj zajednici koja se kroz prošle dvije godine pripremala na krštenje te sam nekoliko njih, one koji su bili spremni, krstio u još nedovršenoj crkvici bez krova, jer se čitavo selo preselilo na drugo mjesto, dalje od onog jezera/močvare, jer da u njemu ima puno krokodila i vodenih konja, pa da je dosta ljudi u njemu izgubilo živote. A mi smo upravo tim jezerom sad prešli i ostali živi i čitavi. Zbog te selidbe još nisu završili svoju slamnatu crkvicu, ali su obećali.

Isusu su ljudi dolazili u mnoštvu jer su vidjeli „čudesne znakove što ih je činio na bolesnicima“. „Kad bismo i mi mogli činiti čudesne znakove, vjerojatno bi i za nama ljudi trčali“, komentirao je jedan od prisutnih. No, mi nemamo tu moć, ali možemo o njoj govoriti jer je prisutna u Isusu kojega mi navješćujemo. On ima božansku moć, u njega možemo vjerovati i slušati njegovu nauku. Vidjet ćemo kasnije kako je on imao namjeru svojim sljedbenicima dati nešto više od izlječenja tjelesne bolesti, kao što će nastojati pokazati da ima kruh koji hrani za život vječni. Ljudi ovdje imaju svoj pojam o vječnom životu. Ovaj život se nastavlja u obliku duhova predaka koji su neka vrsta posrednika između nas i Boga Stvoritelja i njegove žene (Nyambe i Nasilele). Rekao mi je nedavno jedan poglavica „vi ste doveli ovamo Boga koji nam ne dozvoljava mnogoženstvo, a nama Nyambe dozvoljava i petnaest žena ako hoćemo“.

No, ljudi Isusa nisu tražili zbog tog „vječnog kruha“ i izlječenja od duhovnih bolesti. Oni su ga tražili i za njim išli zbog onog što su odmah razumjeli. Oni koji su bili bolesni bili su izliječeni, oni su to vidjeli, opsjednuti zlim duhovima su također izliječeni, a sad su se najeli kruha i ribe, a da nisu za to radili. Nije li to privlačno i shvatljivo? Za to nije potrebna vjera. Oni su htjeli da Isus tako nastavi rješavati njihove probleme ovdje i sada. No Isus je bio razočaran kad su ga tako shvatili, jer to nije bilo ono zbog čega je on došao među njih. Oni su ga krivo shvatili. Otišao je, sakrio se te je cijelu noć negdje na osami molio. Kad su ga drugi dan našli onda im je jasno rekao da ga oni ne traže zbog značenja tih znakova nego zato što su „jeli od onih kruhova i nasitili se“. Tada je počeo s objašnjavanjem tih znakova. Rekao je „radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“. No, to objašnjavanje nije baš lako išlo i kako znamo, mnogi su ga ostavili, tek su oni najbliži ostali da ga i dalje slušaju, no ni njima nije išlo lako. Ostali su jedino zbog prijateljstva s Isusom.

Što je Isus tada učinio? Nije ih prestao poučavati. Bio je strpljiv s njima sve do kraja svog života. Tek je njegov kraj doveo do toga da je nastalo ono u čemu smo mi sada dionici i suradnici: Crkva. Mi sada, uz njegovu pomoć nastojimo činiti one znakove koji upućuju na ono bitno što je Isus htio donijeti i što nam je osigurao.

Naši znakovi

Tako sam to po selima objašnjavao i sad mi se to glavom vrtjelo dok smo hodali do šumske staze. Što mi misionari i naše male kršćanske zajednice ovdje, uključujući i naše suradnike u Domovini radimo? Zar ne da i mi nastojimo činiti znakove koje je i Isus činio i da po tim znakovima želimo ljude dovesti do shvaćanja o Isusu koji je „kruh života“, te da on daje vječni život! Sjećam se što znam pročitati u misijskom informativnom listu Radosnoj vijesti i drugim glasilima te razgovora s drugim misionarima i misionarkama. Mnogi se od njih trude da stvarno fizički nahrane gladne i lijekovima i bolnicama liječe bolesne i umiruće. Situacija u Demokratskoj Republici Kongu mora da je osobito teška gdje naše sestre preuzimaju brigu za bolesne, napuštene, silovane te ih udomljuju i hrane. To čine jer znaju da je i nas Gospodin imao smilovanja prema takvima. Mi ovdje u Misiji Lusu smo do sada osnovali pučku školu koju redovito pohađa do tri stotine djece koja inače ne bi išla u školu da nije bilo Misije Lusu te se trudimo da je sad proširimo. Divota je gledati živahnu djecu kako skakuću po misijskom brežuljku u pauzama nastave trčeći do slavine s vodom da se napiju i osvježe. Zatim se popeti do ambulante te vidjeti red bolesnika koji su došli iz svojih sela da se ovdje liječe te otići do mlina za kukuruz i naći žene sa svojim zavežljajima kukuruza.

Slično sad počinjemo raditi i u novoj Misiji Njoko Malomo na drugoj strani Zambezija. I tamo evo sad, paralelno sa stvaranjem male zajednice Isusovih učenika započinjemo graditi ambulantu, već su temelji iskopani, a narod kopa i dovozi kamen za grdnju. Zašto to radimo i kako uspjeti? To radimo zato što smo to naučili od našeg učitelja koji je sam liječio i hranio gladne te im pomagao u potrebama. „Dajte ima vi jesti“ – rekao je Isus kad su učenici tražili neka otpusti ljude, pa neka se sami snađu.

A kako to uspijevamo? Koja je to naša moć liječenja i činjenja čudesa? U čemu je to naša moć nad zlim duhovima i svim onim što pritišće ljude?

Naša moć je u vjeri i ljubavi Isusovih učenika: neki su ovdje na „licu mjesta“, to smo mi misionari i naše male zajednice, a većina ih je „tamo“ u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i drugdje… Misijski suradnici su oni koji nam svojom molitvom, vjerom i ljubavlju daju moć pomaganja. Ta je moć ono čudo koje sad Isus čini preko nas njegovih misijskih suradnika. Preko tih znakova mi zajedno želimo ljude dovesti do spoznanja o onom vječnom kao što je to i Učitelj želio. Po toj suradnji s njim mi nastavljamo činiti ono što nam je zapovjedio.

A što ako ti znakovi ne budu shvaćeni, to jest ako ljudi i dalje budu tražili samo ono zemaljsko kao što su od Isusa tražili puštajući pri tome po strani značenje ovih znakova? To je rizik koji je sam Sin Božji prihvatio. Kad njegov znak nije bio dovoljno znakovit, onda se znao povuci i moliti, ali nije odustajao. On je nastavljao do kraja svog života vjerujući da vrši volju Očevu. Daj Bože da i mi tako činimo!

U međuvremenu je auto stigao te smo se Rafael i ja ukrcali i krenuli prema Misiji Lusu, a Namakando i Gabrijel su se vratili u Misiju Njoko Malomo veslajući čamac. Kasnije sam čuo da je Šadrik uspio popraviti kvar na motoru i sve je opet u redu. Tako obično i biva: sve možemo pokvariti, ali i popraviti. Nije li i to jedan znak? 

VI. Izgradimo crkvu u Demokratskoj Republici Kongu

I ove godine, nakon dosadašnjih dviju akcija „Izgradimo crkvu u Zambiji“ i “Izgradimo crkvu u Tanzaniji“, naši nas biskupi u dogovoru s Misijskom središnjicom u Sarajevu ponovno pozivaju na solidarnost s Crkvom u Africi te svim prijateljima misija u Bosni i Hercegovini i šire preporučuju novu treću akciju pod nazivom: „Izgradimo crkvu u Demokratskoj Republici Kongu“. Ovu akciju započeli smo početkom srpnja ovogodišnjim 21. ljetnim susretom hrvatskim misionara i misionarki, a završit ćemo je početkom srpnja sljedeće 2010. godine 22. ljetnim susretom hrvatskih misionara i misionarki. Prilika je ovo zahvaliti svima koji su se do sada angažirali i odazvali u svim dosadašnjima akcijama u korist Crkve u Africi. Time smo potvrdili da se nismo zatvorili u granice svoje zajednice, župe ili biskupije, nego da osjećamo i živimo širinu i univerzalnost katoličke i apostolske Crkve.

Ovom akcijom „Izgradimo crkvu u Demokratskoj Republici Kongu“ želimo pomoći izgradnju crkve u Misiji Muleba, koju je prošle godine biskup biskupije Kamina, mons. Jean Anatole Kalala Kaseba, osnovao i povjerio našem dugogodišnjem misionaru svećeniku Hercegovačke franjevačke provincije fra Anti Kutleši. Crkva će biti posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a bit će izgrađena i kao sjećanje na proslavu 800. obljetnice karizme franjevačkog reda koju ove godine obilježavaju oci franjevci

Naši biskupi, kao i sve dosadašnje akcije, tako i ovu povjerili su Misijskoj središnjici Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela BiH. Misijska središnjica i za ovu akciju stavlja na raspolaganje razne animacijske materijale kao što su misijske krunice, misijske kasice, razne kalendare, božićne čestitke i ostalo što se može upotrijebiti za prikupljanje materijalnih sredstava za ostvarenje ovog zajedničkog projekta.

Ne trebamo napominjati kako svaka animacija i akcija, bilo u molitvenom bilo u materijalnom smislu, ovisi ponajprije o župnicima, kapelanima, časnim sestrama, vjeroučiteljima i ostalim pastoralnim djelatnicima. Nadamo se kako će brojni prijatelji misija i ovaj puta pokazati svoju misijsku širinu i svojim prilogom pomoći izgradnju crkve u Misiji Muleba u biskupiji Kamina u Demokratskoj Republici Kongu. Zato je na svakome od nas velika odgovornost kvalitetno predstaviti ovakva i slična hvale vrijedna djela kako bi svi prijatelji misija i misionara odgovorno i blagovremeno reagirati. Nije važno samo odvojiti novčani dar, nego je još važnije senzibilizirati i odgajati srca svakoga od nas da osjećaju s cijelom Crkvom, mole i žrtvuju se za zajednicu kojoj i sami pripadaju.

Svoje priloge možete slati na sljedeći način: dobrotom pojedinca, preko naših ordinarijata u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci, poštom i preko banke. Naša adresa s puno više informacija o misijama i o ovom projektu: Misijska središnjica, Kaptol 32, 71000 Sarajevo, tel/faks: 033/667-889; e-mail: missio.bih@bih.net.ba, web: www.missio.ba. Bankovni račun u KM: UniCredit Bank d.d.; Račun primatelja: 3383202200897320; Primatelj: Nacionalna uprava PMD BiH; Svrha doznake: Izgradnja crkve u DR Kongu. Devizni račun: UniCredit Bank d.d.; IBAN: BA393383204893626147; SWIFT CODE: UNCRBA22; No. 48-32-936261; Primatelj: Nacionalna uprava PMD BiH; Svrha doznake: Izgradnja crkve u DR Kongu.

Misijska središnjica Nacionalne uprave PMD BiH